FISHER DD-350: Divni srebrni dek

Submitted on: 14 дец 20

Website Address:

Category: Analog recorders/players

Website Rating:

Author's Description:

Sećam se firme Fisher još iz vremena kada sam bio klinac. Predstavništvo uvoznika je bilo u „Fontani“ u Knez mihajlovom, u samom centru grada. Kada biste ušli, sa leve strane bi bile Fisher komponente, a dalje do zida, potpuno nedostupne sem za pogled iz daljine… Revox.

Nekoliko desetina metara pre, na nekom od spratova robne kuće sa pomalo uvučenim ulazom, na početku istoimene ulice, sa desne strane nalazilo se predstavništvo uvoznika Sharp-a.

Hitachi je zastupala ljubljanska Emona, ako me sećanje dobro služi i predstavništvo koje je zastupalo i Nordmende bilo je takođe veoma blizu – u Čika Ljubinoj ulici, možda stotinak metara od „Fontane“ i robne kuće, u jednoj maloj radnji.

Te daleke 1986. godine sestra i ja je trebalo da dobijemo svoj prvi veliki muzički stub. Nakon svih razmatranja, otac i ja smo se odlučili za Sharp. Fisher i Hitachi su bili 200 DEM skuplji a na to je išlo i 65% carinskih davanja – drali su nas kao ovce. Tako bi muzički stub od 1.000 DEM izašao 1.650.

I danas mislim da su i Hitachi (čije je komponente trebalo čekati po kupovini ili uopšte čekati da se otvori red čekanja za kupovinu) i Fisher bili bolje rešenje od Sharp-a koji je, iako vrlo poznata firma, u audio tehnici imao osrednje loš odnos cena/kvalitet – ovde izostavljam „Optonica“ brend.

Nekako su mi se FIsher uređaji te komercijalne klase (a kasnije sam i popravljao jedan od njih) činili kao poštenije napravljeni, sa više korisnih opcija i generalno dobri.

Nakon nekih 30 godina došao mi je do ruku jedan od FIsher uređaja- dek DD-350. Kupio sam ga od divnog gospodina, kolekcionara, u optički odličnom stanju, a takođe i veoma očuvanog iznutra.

Zbog čega sam ga uzeo? Radi se o dvoglavoj mašini o kojoj veoma malo znam. Na prvi pogled prelepa sa uključenim svetlom na VU metrima, tanka, elegantna sprava.

Sa druge strane, mehanizam poseduje DD motor, a to uvek aktivira moj alarm za dekove. O čemu se radi?

 

DC motor

Naime, najveći broj dekova koristi manje-biše standardne DC motore, slične kao u običnim igračkama za decu, uz dodatak servo kontrole za održavanje brzine. Ovi motori poseduju klasičnu konstrukciju komutatora i četkica, stalnog magneta i namotaja rotora kojim ostvaruju rotaciju i obrtni momenat. Snaga motora se prenosi na zamajac putem remena. U nekim slučajevima može se prenositi i direktno na zamajac (kod Sony Disc Drvive vokmena i jednog sovjetskog modela), a postoje i još neka rešenja (Eumig itd.), ali to više nije u opsegu ovog teksta.

 

DD motor

DD ili direct drive motor pokreće direktno tonsku osovinu kaset deka – potpuno isto kao i direct drive motor kod gramofona. Ovaj sistem zahteva komplikovaniju elektroniku za kontrolu sistema koji se zasniva na više zavojnica koje stvaraju virtuelno obrtno magnetno polje u kojem se kreće „valjak“ – zamajac delimično napravljen od stalnog magneta. Servo petlja u kolu kontrole brzine je dobijena davačem koji se nalazi sa suprotne strane i kupi impulse koje stvara zamajac. Ovi motori troše više struje, a i tromiji su: zbog toga se najčešće uključuju čim se dek aktivira i nije dobro da dek stoji satima u „leru“, bez da radi, jer DD motor i dalje tera punom snagom i troši ležajeve, doduše bez opterećenja. Postoje i modeli koji aktiviraju motor tek pri detekciji da je kaseta ubačena (ne mogu više da se setim modela). DD motori najčešće ne poseduju ni komutator niti četkice i zato su veoma trajni i imaju stabilan rad.

Sa druge strane i ovde postoje hibridna rešenja, gde je motor direct drive, ali ima četkice i komutator, npr. kod Papst Multidrive mehanike i nekih Sansui modela (D550M npr.).

U praktičnom korišćenju DD motori daju manji koeficijent zavijanja i podrhtavanja ali imaju i neke mane koje su, po meni, ipak zanemarljive u odnosu na dobit. No, osamdesetih godina kada se pravio DD-350 bili su značajno skuplji od klasičnih DC motora.

Zbog toga je za mene informacija da dek koristi DD motor prilično bitna, jer se oni nisu stavljali u nižu klasu uređaja, a retko su se sretali i u srednjoj u to vreme.

Fisher DD-350

Vratimo se na našeg Fisher-a: jedino što sam našao je da se proizvodio od 1982. do 1983. godine i da je model iznad njega bio DD-450 koji je imao 3 glave. Podatke o ceni nemam, kao ni bilo kakve karakteristike.

Znam da je firma Fisher bila jedan od začetnika Hi-Fi-ja ali je kasnije, s godinama, polako upadala u čistu komercijalnu klasu. Čim sam uključio ovaj dek, primetio sam dve specifičnosti: VU metri su bili izuzetno brzi, toliko da sam nakon svih ovih godina sreo takve samo još jednom, davno… kod mog bivšeg Sanyo deka.

 

Takođe, brojač koji DD-350 ima je toliko mali da je skoro beskoristan sem iz najveće blizine i nije ni osvetljen. Takav sam, verovatno identičan, video na mom bivšem diktafonu… pogađate marku… Sanyo, mada je slično bilo i na drugima.

Malo guglanja je pokazalo da moje sumnje imaju temelj: kompanija Sanyo je kupila Fisher-a još 1975. godine, dakle dosta pre produkcije ovog kaset deka. Pravljen je u Japanu, kao i većina FIsher uređaja u to vreme i očigledno je pozajmio dosta, ako ne i sve, od matične kuće – Sanyo.

Ergonomski, dek je specifično odrađen, sa komandama daleko od vrata i odmah pored potenciometra za snimanje. VU metri imaju dve skale – gornju za normal i hrom trake, donju, slabo čitljivu, za metal. Dodatno, tri vrlo korisne LE diode blikaju kada vršni nivo dostigne 0, 3 i 6 dB. Iako bih možda želeo da pored pozadinskog postoji i prednje osvetljenje VU metara (kao kod Alpina AL85 i 90), za dek ove klase dizajn je divan. Inače, pregledom dostupnih kataloga ove firme video sam neke veoma slične modele koji su se razlikovali uglavnom po estetici, ali meni je DD-350 ipak najlepši.

Skidanjem poklopca nosača kasete dobija se izuzetan prostor za pristup glavama, tonskoj osovini i roleru, a dek se može uključiti u play mod (zgodan za čišćenje) i kada nema kasete. Odlično.

 

Iznutra

Dve velike štampane ploče dominiraju dekom, često se radi tako da je napajanje i logika transporta na jednoj a audio elektronika na drugoj. Obe su okrenute naopako, tako da je đtampa na gore a delovi na dole. Da dodam da je kućište, sem gornjeg poklopca, prednje aluminijumske maske i donjeg poklopca koji nije pune veličine većinom od plastike. Japanci su napravili rez početkom osamdesetih – svi kao po naredbi i krenuli da štede. Srećom, štednja na transportima dekova nije krenula tada, već dosta kasnije.

Transport ovog mališana je dvomotorni, sa jednom tonskom osovinom i rolerom koji, kako je prethodni vlasnik lepo primetio, ima samo jednu tačku oslanjanja na nosaču.

Kretanje trake se zasniva na dva motora, jednom Direct Drive za tonsku osovinu a drugi za namotavanje/premotavanje. Tu je i podrška dva velika elektromagneta, dosta bučna prilikom aktiviranja funkcija, ali tiših nego kod JVC dekova iz tih godina (DD9, DD99 na primer). Direct dtive motor ima osnovu od livene legure i deluje veoma snažna za jedan dek – slično kao DD motori čuvene Technics RS-M serije – 95, 88, 85…

Međutim, generalno treba imati u vidu da je održavanje Fisher-ove mehanike posao koji nije baš za početnike. Idler koji prenosi silu na reel-ove je jednostavan za zamenu ali… da biste došli do njega treba da izvučete mehanizam a to znači odlemljivanje žica sijalice za osvetljavanje odeljka kasete, kao i da odlemite vodove glave za brisanje sa glavne ploče – začudo, vodovi glave za snimanje i repordukciju regularno završavaju konektorom.

Potom morate da odlemite napajanja oba motora, demontirate ploču sa elektronikom i dva elektromagneta, a zatim i glavni DD motor u celini, pa potom još tri zapečaćena zavrtnja koji drže ploču sa motorom, reel-ovima i idlerom. Jednostavno, zar ne? Ima tu još sitnica koje neću navoditi, ali prilično je bitno da kažem da se koriste „zeger“ osigurači toliko sitni da je vrlo mala šansa da ćete naći isti među rezervnim delovima ako ga izgubite – ovakvi su se koristili u vokmenima iz tog perioda.

Moj primerak je bio pažljivo servisiran, a štaviše izgledao je kao da ima par desetina sati rada, što verovatno i ima – mehanika skoro besprekorno čista, ali pri reprodukciji nije želeo da aktivira nosač rolera. Radi se, naravno, o zabagreloj masti – malo isprskate kontakt sprejom, to proradi, sprej se osuši i sve ponovo stane. Rasklapanje mehanike mi nije ginulo.

Najviše me je nasmejao sistem prenosa sile sa desnog točkića na maleni brojač: umesto jedne gumice, ovde su dve: od desnog točkića do remenice koja poseduje i magnet u sklopu sistema za autostop, a onda sa nje na brojač. Nije Sanyo jedini koji je primenio to rešenje ali nikada nisam video da je prvi remen potpomognut sa još tri dodatne remenice koje ga usmeravaju. Baš komplikovano, ali zašto? Pojma nemam. Ono što pravi problem jeste sam komplikovan mehanizam koji stvara dodatno opterećenje na desni točkić i otežava premotavanje. Šteta što brojač nije digitalan preko optičkog čitača.

Inače, ne bi bilo korektno zaboraviti spomenuti da idler i roler rade besprekorno i posle skoro 40 godina, što je pravi kuriozitet i veoma retko se sreće. Oni su toliko dobri da sam ih samo očistio za svaki slučaj i vratio nazad, žao mi e bilo da ih menjam jer su fenomenalni. Gumice brojača nisu izdržale i morale su biti zamenjene novim.

Ineresantno je da su osnovni parametri, na primer podešenost nivoa reprodukcije prema referentnoj traci (IEC Prague 1981) bili i dalje u granicama, nakon skoro 40 godina. Frekvencijski opseg ovog deka bio je do oko 16 KHz na normal i do oko 17 KHz na hrom traci (TDK D i TDK CDing 2), referentna vrednost je bila 0 dB na 1 KHz, limit +/-3 dB.

 

Zvuk

Nisam znao šta da očekujem od ovog deka. Kao što rekoh, uzeo sam ga jer mi se dizajn veoma dopao, pomalo je neobičan i elegantan. A tu je i DD motor. Testirao sam ga prvo na Maxell SQ hrom traci jevtinije kategorije. Zvuk me je veoma iznenadio: tonski tačan i veoma neutralan, faktički reprodukuje zvuk po sistemu kakav je signal ušao u dek, takav je i izašao. Začudila me je veoma čista zvučna slika, bez preterivanja u bilo kom delu opsega: bas nije mlitav niti je postao prenaglašen, dok su srednji tonovi odlično uklopljeni u celinu.

Kasniji snimak napravljen na Maxell UR normal traci, jednoj od boljih ove kategorije, pokazao se sjajnim. Iako sam frekvencijski opseg deka nije bogzna šta, prilično je linearan na merenju i to se čuje i u zvuku: dinamičan, odsečan, detaljan i prirodan. Bez prštanja, veštačkih fasada i imitacije reprodukcije (posebno visokih) tonova. Ljudski glas je zavidno dobar. Ovo je snimak više klase, iznad one koja se očekuje za ovakav dek.

Kod dekova, posebno dvoglavih i starije generacije, reprodukcija visokih tonova je ahilova tetiva uređaja. Fisher DD-350 nema tih problema: širina scene je vrlo pristojna za kaset dek, a detaljnost me je iznenadila najviše od svega. Zvuk je, jednostavno, sjajan bez obzira što ne postoji varijabilni bias, autokalibracija i slično. Zvučno, DD-350 je jedan od boljih dvoglavih dekova koje sam čuo u svojoj HiFi karijeri. Iskreno, imao sam prilike da sretnem veliki broj troglavih mašina koji nisu ništa bolji od malog Fishera.

Zaključak:

Fisher DD-350 je divan, za prave ljubitelje dekova i one koji bi voleli da im lepo dizajnirana sprava krasi sistem, pa makar ga nikada ne koristili. Ali to bi bila šteta: Fisher je napravljen lepo i pošteno. Ima tu par sitnica koje nerviraju: dosta direktno lemljenih žica, komplikovan sistem brojač koji bi mogao biti čitljiviji sam po sebi.

No, najvažnije je da mu je zvuk u klasi ozbiljnih uređaja i može pružiti još puno zadovoljstva vlasniku. Topla preporuka, ukoliko ga možete naći.

 

 

Comments are closed.