ONKYO TA-2570 mod (drugi deo)

Submitted on: 17 апр 18

Website Address:

Category: Analog recorders/players,Modifications

Website Rating:

Author's Description:

…nastavljam sa tjuniranjem zvuka TA2570 i slušnim testovima…

Podešavanje nakon prve faze modifikacije:

Servis deka koji sam odradio obuhvatao je proveru osnovnih parametara (azimuta, brzine, itd.), a detaljniju proveru nakon svake faze zamene komponenti.

Merenje osnovnih karakteristika pokazalo je praktični nedostatak odstupanja, sem azimuta glave koji je fabrički bio pogrešno namešten, a što sam ispravio. Na drugom TA2570, „referentnom“ modelu za poređenje, azimut je bio dobar. Na modifikovanom primerku sam takođe sasvim malo promenio bias na levom kanalu, a što opet ne zavisi samo od deka i fabrike već i od vrste kasete koja je korišćena za kalibraciju, te njenog mehanizma. Međutim, sve razlike su bile veoma male i praktično se radilo o „doterivanju“.

Nivoi reprodukcije, pik metara, snimka tona od 400 Hz, frekvencijskog opsega itd. bili su u granicama specifikacija ili bolji. Interesantno je da HX Pro na ovom deku ne daje klasičan pik na visokim frekvencama kao kod mnogih dekova koji koriste ovaj sistem, a što često dovodi do subjektivnog osećaja prenaglašenih, a najčešće i loše reprodukovanih visokih tonova.

Šteta je što Onkyo nije stavio ALPS Blue Velvet ili neki kvalitetniji potenciometar za regulaciju snimanja i balans, ovaj dek to zaslužuje. U standardnom izdanju postoji određena razlika levog i desnog kanala na potenciometru koja ukazuje na fabričke manjkavosti istog.

Autokalibracija radi pomoću frekvenci od 400 Hz i 12 kHz i rezultat je fascinantan – celokupni opseg do maksimuma (oko 19 kHz na hrom trakama prema mom merenju) je veoma linearan, što se kod kaset deka retko viđa i govori da je Accubias odlično odradio posao, a i da je sistem glava i elektronike odlično usklađen jer se linearnost nastavlja i daleko iznad 12 kHz.

Slušni test:

Oprema koju sam koristio je:

  • Sony HAP-Z1ES media server
  • Sony TA-A1ES pojačalo
  • Way Cables i FTA interkonekti
  • Elac FS-210 Anniversary zvučnici
  • Sennheiser HD580 i AKG K550 slušalice
  • TDK Professional, BASF Chrome Maxima II, TDK MA, BASF CSII i TDK T1 kasete

Kao što sam napomenuo, prvi deo testa je obuhvatao procenu promena sa mehaničkim unapređenjem kućišta i pasivnih elektronskih komponenti.

Ne želim da vam ovde pričam bajke kako sam napravio pravo čudo, ili kako po oglasima vole da kažu „digao zvuk za bar dve klase“ te da ovaj dek bije po zvuku CD plejere do 2.000 EUR, a sigurno i više,  tj. da sam napravio Nakamichi Dragona od TA-2570. Moje iskustvo pokazuje da je dobar uređaj daleko teže modifikovati, a da su čujne razlike često vrlo nežne u odnosu na neku jevtinu spravu koja časkom može da skoči u srednju kategoriju nakon modifikacije. Odgovor zašto se ovo dešava je jednostavan: skuplji i bolji uređaji su najčešće poštenije napravljeni i  na njima se manje štedelo, te u startu valjaju i eksperimentisanje je daleko skuplje i složenije, a za mene zaista nije imalo smisla napraviti budžet od 200-500 evra da bi se modifikovao dek koji košta oko 70-90 evra na polovnom tržištu.

Nakon prve faze (mehaničko dampiranje i pasivne komponente) primetio sam jasnu razliku:

  • Dinamika je postala bolja i dek je „prosvirao“ u odnosu na fabričku verziju. Ova razlika nije bila drastična, ali je primetna.
  • Bas je postao nešto izraženiji, „masniji“ tj. dobio je snažnije telo i osećao sam ga kao realnijeg. Nije postao „naduvan“ već, jednostavno, bolji. Ovakav bas sam primetio kod većine skupih, vrhunskih dekova, od Pioneer-a CT95 na dalje. Promena je bila uočljiva kako pri monitoringu ulaznog signala, tako i pri reprodukciji sopstvenog snimka, te pretpostavljam da se radi o sekciji filtracije ali posebno i o dobrim ulaznim kondenzatorima (polikarbonatnim Philips).
  • I to je to, otprilike. Pomak u mikrodetaljima, posebno na visokim frekvencama, nije bio primetan.

Cena modifikacije:

  • Kondenzatori, diode i podnožja za IC su koštali oko 1.350 dinara.
  • Tabla izolacionog materijala je 800 dinara.
  • Operacioni pojačavači su koštali ukupno oko 6.000 dinara, za 6xOPA2134 i 6xLME49720. Ovo iz razloga što sam hteo da radim različite kombinacije i da vidim rezultate, te sam morao da kupim dvostruko više operacionih pojačavača nego što mi je trebalo. Realno je u dek ugrađeno 6 operacionih, te je trošak oko 3.000 dinara.
  • Rad nisam računao, ali servis deka je oko 10-20 evra, plus rad na zamena od najmanje 20-30 evra, tako da ga možete računati kao 30-50 evra.

Prva faza (sve bez zamene operacionih) je skupa u smislu rada, ali ne i u smislu delova – oni izađu nešto preko 2.000 dinara i svakako se isplate. Ulaganje u operacione može da se odloži usled finansija, a takođe je i reverzibilno jer se originalni operacioni mogu vratiti i od strane nekoga ko ima sasvim elementarna znanja iz elektrotehnike. Takođe, moguće je eksperimentisati sa mnogim tipovima operacionih pojačavača, njihovim rasporedom itd. i time fino tjunirati zvuk deka.

Igra operacionim pojačavačima:

Kako sam rekao, ovo je tjuniranje neke srednje kategorije i nisam se maksimalno koncentrisao na promenu elektrolitskih kondenzatora menjajući nekoliko vrsta i radeći testove. Razlog je jednostavan: pitanje je koliko bi štampa na ploči to izdržala, a vreme utrošeno na takvo tjuniranje dodalo bi još nekoliko desetina sati rada koje nisam imao.

Sa operacionim pojačavačima je lakše u smislu da ugradite podnožje i onda se igrate. Međutim, od cele priče oni su najzahtevniji jer ih ovaj dek koristi 5+1 (ovaj poslednji u pojačalu za slušalice koje nije u putanji zvuka do linijskih izaza).

Pored već navedenih LME49720 u OPA2134 probao sam i AD826, OPA2111 i OPA2604.

Prema mom iskustvu LME49720 i AD826 daju malo svetliji zvuk kada zamene klasične operacione pojačavače kakvi se nalaze u TA2570 i mislio sam da će pomoći u smislu da dodatno ožive njegovu reprodukciju i snimak.

Delimično sam bio u pravu: reprodukcija tuđih snimaka je oživela, ali sopstveni snimci mi nisu potpuno legli. AD826 je imao vrlo, vrlo blag problem sa sibilantima koji mnogi ne bi ni primetili (brojni noviji dekovi su to imali, posebno jevtiniji) ali ja sam mislio da TA2570 može bolje i ovo nisam hteo da tolerišem, te je AD826 izleteo iz kombinacije kao kolo bilo u reprodukciji ili sekciji snimanja.

Drugačija situacija je bila sa LME49720 koji bi naglasio gornji ekstrem, sa sjajno „iskopanim“ detaljima tamo gde fabricki TA2570 nije imao šta da kaže. No, opet mi se učinilo da, bar po mom ukusu, ti detalji nekako iskaču više nego što je to na samom izvoru i pored toga nemaju punu prirodnost. Ovo, da napomenem, nema veze sa podešavanjem autokalibracije koja je za svaku iteraciju podešavana i preko osciloskopa korišćenjem servisnog uputstva i proveravana „na uho“ ABA i BAB testovima. Jednostavno je zvuk drugačiji.

Praveći razne kombinacije rasporeda, ispostavilo se da je LME49720 polako izlazio iz svih šema. Za razliku od njega OPA2134 je doneo jedan umereni, ali prirodni napredak celog sistema, kako reprodukcije tako i snimka. Nisam primetio manjak detalja, ali ako ih je i bilo bio sam spreman da ih žrtvujem u cilju očuvanja neutralnosti i prirodnosti reprodukcije.

Na kraju je u celu kombinaciju uleteo i jedan OPA2604, kao izlazni bafer u lancu reprodukcije – ostao sam bez OPA2134, pa sam njega upotrebio. Iz mog skromnog iskustva, OPA2134 i OPA2604 sviraju praktično isto.

Prelazak na OPA2111, jedan od mojih omiljenih operacionih pojačavača, smešten na mesto pomenutog OPA2604 doneo je dodatni napredak u većini segmenata. On nije bio drastičan, to su više finese, ali one meni znače. Međutim, cena OPA2111 je tolika da, po meni, ne opravdava ulaganje u slučaju TA2570: 2134 košta kod Farnella 4.6 EUR za jedan komad, dok 2111 staje 18 EUR. Eventualno se može staviti na jedno ili dva mesta.

Finalni slušni test:

Reprodukcija referentne kasete pokazala je prilične razlike na dva deka. Fabrički („referentni“) TA2570 reprodukovao je snimak sa CT-A9 vrlo korektno, sa dovoljno detalja, meko ali prilično čisto. Nijedan deo spektra nije bio istaknut i sve je delovalo u redu, ali za moj ukus nekako „mrtvo“ i bez strasti.

Jedna od najvećih razlika je u mikrodetaljima gornjeg frekvencijskog područja koji su nenametljivo isplivali, a uopšte nisu bili čujni na fabričkom TA2570 i išli su do tog nivoa da nisam mogao da verujem kako snimak sa CT-A9 dobro zvuči.

Pozornica se prilično proširila, a osetio sam i jasne znake decay-a tonova, tj. procesa nestajanja istih pošto su odsvirani.

Rezultat pri reprodukciji je prevazišao moja očekivanja.

A sada ono glavno: snimak/reprodukcija…

Nakon možda dvadeset iteracija snimanja, reprodukcije, poređenja ABA… BAB, ABC u svim mogućim kombinacijama (ABC su tri komponente: izvor, dek broj jedan, dek broj dva), maltretiranja sebe i ukućana („Dokle, bre, ova ista muzika“), došao sam do nečega što je za moje uho dobitna kombinacija. Moram napomenuti da je ovo „za moje uho“ i moj sistem veoma bitno, jer je napredak očigledan u jednom neutralnom, detaljnom i muzikalnom sistemu, dok kod nekih drugih treba zvuk krojiti prema željama slušaoca i samog sistema u kojem se uređaj nalazi.

Da kažem još da sam često slušao celu stranu kasete na fabričkom deku, kako bih iznova osvežio utisak snimka.

Kao probnu kasetu sam izabrao (iz prakse) odličnu kasetu EMTEC Record II, vrlo prilagodljivu praktično svakom deku, jevtinu a opet vrlo dobrog zvuka. Otpakovane su dve potpuno nove. Za japanski dek tipa Onkyo neko bi možda pomislio da je bolje rešenje TDK ali ja nisam dobio takav zaključak. Kraći snimci su pravljeni na TDK MA, SA, SA-X, D, Maxel UR itd.

Osnovna premisa je da treba da dobijem poboljšanje zvuka, ali na način da ulazni muzički signali budu što sličniji originalnom izvoru, a što kada imate Sony HAP-Z1ES strimer nije lak zadatak za dek.

Slušni test modifikovanog TA2570 bukvalno je dao život snimku: glas Natalie Merchant u pesmi These Are Days pomerio se ka slušaocu, postao svetliji ali nije izgubio prirodnost, dinamika je porasla a tu se priključio i odličan bas gde je udarac u bubanj dobio onu svoju odsečnu energiju.

Eric Clapton je predstavio jednu novu dimenziju reprodukcije uz živo izvođenje numere „Blue Eyes Blue“, u odnosu na fabrički TA2570 koji je, ponovo podvlačim, odličan kaset dek. Razlika je bila u smislu da se scena uzdigla, jer je pre toga imala širinu ali je bila i prilično pljosnata i delimično povučena u dubinu, vazduh oko instrumenata ovaj dek ne može da reprodukuje korektno, ali je scena, kako audiofili kažu „prodisala“ i dobila jednu veliku notu prozračnosti koja je tako prijala mojim ušima.

Dalje su svirali INXS, „Elegantly Wasted“, numera u kojoj možete videti beskrajnu, divlju energiju koju je u sebi imao Michael Hutchence ali i INXS kao kompletna grupa, sa sjajnim basom. Iako su bas note dobro reprodukovane na  fabričkom TA2570, kod modifikovanog se pojavljuju slojevi tonova, odlično razdvojen midbas od basa, udarac u bubanj ima početak, trajanje i kraj. Dinamika basa, ali i ukupna,  je osetno skočila i postala realnija i mogla se primetiti jasno bolja definicija na celom opsegu frekvenci.

Dalje su svirali David Garrett, 2Cellos, izbor klasične muzike, pa Propellerheads sa sjajnom Shirley Bassey („History Repeating“), sve do odličnih Tears for Fears („Advice for the Young at Heart“) i Cult-a.

Sjajna promena na bolje se osetila kod mikrodetalja visokih frekvenci, gde je modifikovani TA2570 zasijao. Bez naglašavanja gornjeg ekstrema na uštrb neutralnosti, igrao se detaljima snimka, što je retko kod kaset dekova i na ovom području zamena operacionih pojačavača dala je najveći doprinos.

U svakoj od numera, modifikovani TA2570 je osetno nadmašio fabričku verziju. Uložio sam dosta planiranja i rada, a nisam imao predstavu kakav će se rezultat dobiti.

Postavlja se odgovor da li se isplatilo? Da, svakako, u svakom smislu! Od vrlo dobrog deka sam napravio sjajan. Za mene… sasvim dovoljno.

Comments are closed.