JVC: Tri musketara

Submitted on: 11 нов 10

Website Address:

Category: Analog recorders/players

Website Rating:

Author's Description:

Piše: Zoran Karapandžić

The Victor Company of Japan je svakako veoma poznat proizvođač. No, nekako imam utisak da mu je slava uvek bežala za pola koraka, bez obzira na sav trud koji  su ulagali u razvoj komponenti. Njihova oblast rada bila je od niske do visoke komercijalne klase, sa nekim izuzecima koji su zadirali u čist high end, najčešće namenjeni području Japana. U Srbiji su najpoznatiji po videorekorderima: Panasonic i JVC bili su posebno cenjeni.

Što se dekova tiče, JVC je bio solidno na ceni. Nikada nije doživeo masovnu komercijalnu popularnost Technics-a ili mitsku veličinu Nakamichija ali je ipak bio popularan. Tako je ostalo i do dan danas. No, nabaviti u Srbiji kvalitetan JVC dek je prilično teško. Skupi modeli nikada nisu doživeli slavu jednog Akaija GX75 ili 95 ili  Aiwe XK009. Čak se i Sony mašine iz ES 8xx ili 9xx serije znatno lakše pronalaze – JVC dekovi kao da su pali u zaborav.

No, život je čudna stvar: posle petanestak godina traganja naišao sam, u roku od mesec dana, na čak tri vrhunska modela JVC produkcije: TDV-1010, TD-V1050 i stariji model DD-9. Iako je bilo još dobrih JVC dekova (na primer DD-99, DD-V9), navedena tri predstavljaju sam vrh. Krenimo redom.

 JVC TD-V1010

Ovo je vodeći model iz 1989. godine, ponosno je nosio njihovu oznaku Super DIGIFINE koju je kompanija stavljala na svoje prestižne komponente. Po konstituciji TD-V1010 predstavlja „teškaša“ mase 10.2 kg, sa dodatom podlogom od iverice debljine oko 1.5 cm. Slično je radila i Aiwa na modelima XK-S9000/7000. Prednja ploča je prilično masivna, kao i ostatak deka: ovaj uređaj jednostavno uliva poverenje čim ga vidite. Konstrukcija držača za kasetu je takođe dovoljno čvrsta a poklopac je dodatno dampiran, ništa naročito ali su se bar malo potrudili. Pored toga je i dosta robustan. Ono što me je fasciniralo jesu komande transporta: metalne su a štampa na njima je povučena na gore tako da se tokom korišćenja ne može lako izlizati.

Displej je prilično nežno osvetljen, jasan je ali se teže čita pri jačem dnevnom svetlu. Pored svih korisnih i manje funkcija, tu je i specijalnost kompanije JVC: digitalni prikaz maksimalnog nivoa signala u decibelima. Vrednosti na kojima se on aktivira počinju od +1 i idu do +12 dB. Kada jačina muzičkog signala pređe zadatu granicu, pokazivač prati pik metre i ispisuje postignutu vrednost. Poseban taster upravlja ovim pokazivačem: jedan pritisak na njega pokazuje maksimalnu postignutu vrednost dok je drugi resetuje. Ovo je jedan od najboljih sistema koje sam video do sada.

JVC TD-V1010 poseduje Dolby B i C redukciju šuma i HX Pro sistem koji se može isključiti. Ono što je interesantno jeste funkcija koju sam do sada video samo na ultimativnom Luxmanu K-05: isključenje kola za redukciju šuma radi bajpas istog. Šta to znači? Jednostavnim jezikom, svako Dolby kolo poseduje u sebi mali prekidač koji se aktivira dovođenjem napona na određenu nožicu kola: navedeni napon aktivira Dolby sistem i kolo kreće da radi kao kompresor ili ekspander (zavisno od toga da li dek snima ili reprodukuje) a nedostatak napona čini da kolo samo propušta zvuk. No, ono ga ne propušta transparentno već unosi određenu koloraciju. Tu je „kvaka“ kod TD-V1010: on potpuno prespaja Dolby kola kada se ne koriste. Sjajno! Preklapanje source/tape je odrađeno uz pomoć releja, što može dati manji šum u odnosu na jevtina kola koja se najčešće koriste.

Podešavanje odziva i bias-a deka prema vrstama trake vrši se ručno ali proizvođač nije našao za shodno da implementira oscilator sa dve frekvence (obično 400 Hz i 10 kHz) kako bi se isto obavilo daleko jednostavnije: da biste podesili odziv i bias morate se malo igrati ili imati test disk. Vrlo čudan propust. Zadnja strana zato fascinira: čak tri (!!!) vrste ulaza i jedan par činčeva na izlazu, svi pozlaćeni, naravno. Ulazi su klasični linijski, direktni i CD direktni. Ovako nešto se retko vidi. Direktni ulaz nije novost: on jednostavno zaobilazi balans potenciometar i time „čisti“ putanju signala nepotrebnih komponenti. CD direktni ulaz (CD Direct) dodatno izbacuje i ulazno pojačalo iz sistema – vrlo pohvalno. Još jedna stvar je zanimljiva: displej može da se ugasi (pomalo nespretno preko tastera koji ima više funkcija) a samo gašenje je izvedeno tako da se isključuje napajanje displeja – jasno se vidi kako se on polako gasi umesto što se samo prestanu da šalju podaci na njega, kako je to uobičajeno. JVC TD-V1010 je prilično unikatan dek u svojim rešenjima.

Idemo dalje: za cenu od oko 600 EUR (1200 DEM) koliko je koštao, JVC TD-V1010 krije mnogo toga lepog kada se otvori. Kvalitet izrade je odličan, zaista je teško naći neku manu. Elektroliti su vrlo kvalitetni, mnogi od njih „Audio grade“ u sekciji napajanja i sekcijama za snimanje i reprodukciju. Elektronika poseduje tri osnovna dela: napajanje i elektroniku transporta, sekciju za snimanje i potpuno odeljenu sekciju reprodukcije zvuka, na posebnoj pobakrenoj ploči. Trud za sve pare.

 

Transport nije ništa manje fascinantan: u klasi je sa Sony transportima na ES mašinama ali manje komplikovan i izdržljiviji od Akai GX95 mašina. Za Aiwe XK009/007 i XK-S9000/7000 ili Technicsa RS-B965, JVC mehanika je totalni pojam. Dva masivna zamajca od kojih jedan pripada direct drive motoru su u zatvorenoj petlji preko remena, jedinog koji postoji u JVC 1010 deku. Osnova mehanike je na vrlo čvrstoj aluminijumskoj šasiji priličnih gabarita dok su glave za snimanje/reprodukciju na posebnom aluminijumskom bloku, prekrivene su dodatnim poklopcem a sistem vešanja je urađen vrlo precizno i kompleksno – nikakva podešavanja ne bi trebalo raditi bez servisnog uputstva. Same glave (ne računajući onu za brisanje) su od amorfnih materijala što bi trebalo da daje bolje elektromagnetne karakteristike same glave i daleko dužu trajnost iste.

JVC TD-V1010 u transportu koristi jedno čudno rešenje: iako poseduje sve osobenosti tromotornog deka, pri snimanju ili reprodukciji TD-V1010 koristi samo…. jedan! Obično se koriste dva ili čak tri ili četiri ali JVC uključuje svoj DD motor zamajca i podiže glave i idler koji se naslanja na desni točkić za namotavanje trake. Ovo rešenje sam video na starom Technics modelu iz 1972. godine, Unitra/Riz dekovima sa fijokom itd. ali me zaista čudi njegova primena na TD-V1010. Inženjeri su verovatno smatrali da je DD motor zamajca dovoljno jak da pogoni namotavanje kasete i da idler (plastični točkić sa gumenim obodom) smanjuje vibracije a time i koeficijent zavijanja i podrhtavanja. No, idler traži održavanje i ja sam ga reparirao odmah po dobijanju deka. Njegov kvalitet je skoro kao kod starih Nakamichi dekova i trebalo bi da izdrži godine rada pre neophodne nove reparacije/zamene.

Gledajući generalno, skoro je neverovatno kakav je kvalitet JVC uspeo da pruži za novac koji je tražen za TD-V1010. Prilično je teško naći bilo koje područje gde se štedelo. Kvalitet više podseća na najbolje primere Sony ES dekova serije 9, koji su koštali 30 procenata više.

JVC TD-V1050

 

Ovo je naslednik modela TD-V1010 i takođe pripada SuperDIGIFINE seriji. Cena je ostala ista (ili vrlo slična, na različitim geografskim područjima) ali je dizajn promenjen kako spolja tako i iznutra. Krenimo od poslednjeg faktora – mase: TD-V1050 je lakši čak dva i po kilograma od svog prethodnika a koristi skoro identičan transport. Suština je u tome da je kućište urađeno jevtinije to jest štedelo se na materijalu. Ovo se vidi kod prednje ploče i posebno kod poklopca – kuckanje po istom na jednom i drugom deku jasno ukazuje koji je dodatno dampiran i deblji. Donja ploča od iverice je oko pet milimetara tanja i sve je nekako skromnije i umerenije. Kada se TD-V1010 postavi na TD-V1050 to izgleda kao kada poredite Dart Vejdera sa Luk Skajvokerom: TD-V1010 deluje nekako kao dek isklesan iz gromade dok je TD-V1050 sav fin, zaobljen i nežan, sa dodatim bočnim stranicama i tankim vertikalnim ukrasnim linijama zlatne boje. Ovom utisku doprinosi i dizajn donje ploče od iverice i nožica koje su izražene na TD-V1010 dok su kod TD-V1050 one skrivene.

 

Tasteri transporta na TD-V1050 su još veći nego kod njegovog prethodnika ali su od plastike, doduše veoma kvalitetne. Vrata se otvaraju motorizovano preko istog dugmeta čija je funkcija zaustavljanje mehanizma – isto kao kod Akai dekova. Ovaj sistem nikada nisam voleo, previše puta sam se prevario i omaškom pritisnuo „Stop“ taster dva puta. Motorizovano otvaranje vrata nije samo prednost za razmažene vlasnike: time se izbegava korišćenje raznih mehanizama za usporavanje najčešće u vidu klipa (poznatog kao „hidraulika vrata“ mada to nema blage veze sa hidraulikom) koji vremenom mogu otkazati. Još jedna stvar je urađena pametno: donja ploča od iverice je sa prednje strane ograđena aluminijumskom letvom, za razliku od starog TD-V1010 modela kod kojeg je pri transportu moglo lako doći do oštećenja navedene ploče.

Ukupan broj tastera na prednjoj ploči je još veći nego kod TD-V1010. Dugme potenciometra za nivo snimanja je malo manje i pruža nešto lošiji osećaj verovatno zbog manje kvalitetnog potenciometra ali je zato ubačena glavna stavka kalibracije: oscilator. Sama kalibracija se pokreće pomalo neuobičajeno: pritisne se i drži „Calibration“ taster i u isto vreme pritisne „Play“. Dolby B i C su prisutni, Dolby S nije implementiran a takođe ni kolo za bajpas redukcije šuma. Releji za Tape/Source su takođe izbačeni. Prisutan je CD Direct ulaz a trećeg sa TD-V1010 (Direct) nema. Gašenje displeja je u stvari gašenje prikaza podataka, displej je i dalje pod naponom, opet drugačije nego na TD-V1010. No, prisutno je nekoliko novih manje/više korisnih funkcija čiji je zadatak da na spor način obaveste korisnika o preostalom vremenu do kraja trake tako što se ona premotava do kraja a zatim vraća na početnu tačku itd.

JVC TD-V1050 je, neočekivano, skoro potpuno drugačiji unutar kućišta. Sva audio/servo elektronika je na jednoj ploči s tim što je audio sekcija u potpunosti oklopljena, svakako za pohvalu. Dek je mnogo više „prazan“ od svog prethodnika ali to ne mora da znači i lošiji kvalitet. Elektrolitski kondenzatori su kvalitetni ali ih ima manje „audio grade“ nego kod TD-V1010, korišćeni su samo na nekim mestima.

Transport je identičnog tipa sa modifikacijom u smislu da se sada pri snimanju/reprodukciji koriste dva motora i nema idlera – namotavanje trake se vrši uz pomoć zupčanika. Prema karakteristikama proizvođača, kod oba deka je isti koeficijent zavijanja i podrhtavanja (wow & flutter): samo 0.022 % (WRMS) ili 0.065% (DIN standard). JVC TD-V1050 ukupno poseduje svega jedan remen. Pristupnost je sjajna! Ovo je jedna od retkih sprava ovog tipa kod koje možete zameniti remen bez demontaže mehanizma: poklopac DD motora može se skinuti (drže ga četiri zavrtnja) uz malo truda i izvršiti potrebna intervencija. Bravo za JVC! Technics RS-AZ6/7 ili RS-BX501, na primer, predstavljaju noćnu moru iako su novije generacije.

Poredeći JVC TD-V1010 i njegovog naslednika TD-V1050 dobija se utisak kako su ova dva, vremenski bliska uređaja, pravila dva potpuno različita tima inženjera. Prvi su možda bili stara garda i stara škola konstrukcije uređaja dok su noviji model konstruisali mladi inženjeri: pokupili su proverene komponente kao što su osnova dizajna i transport, modifikovali ih prema novim trendovima, sve strpali na jednu ploču i time drastično pojevtinili proizvodnju. Izbacili su i nekoliko vrlo interesantnih opcija koje je imao TD-V1010. Ja bih ovo nazvao „smena generacija“… nešto slično se desilo i kod Sonija kada se prelazilo sa modela TC-K990ES na TC-K909ES i kasnije TC-KA6ES. Dekovi su počeli da doživljavaju sumrak.

 JVC DD-9

Ovaj dek sam ostavio za kraj iako je najstariji po vremenu kada se proizvodio. Razlog za to je njegova cena: DD-9 je koštao oko 2300 DEM (1150 EUR) što je bilo prilično skupo, posebno 1981. godine kada se pojavio na tržištu i predstavljao vrh ponude ove japanske kompanije. Nakamichi dekovi tipa 680ZX su koštali oko 3.000 DEM ali poznato je da je taj proizvođač u to vrema uglavnom bio egzotika. Odgovor zbog čega je ovaj dek bio skup svakako leži i u činjenici da je posedovao sistem za automatsku kalibraciju trake u vreme kada je to bila prava retkost, a elektronika za navedenu operaciju glomazna i skupa.

Sama pojava JVC DD-9 deka je prelepa: tanka, elegantna sprava u srebnoj mat boji sa svetloplavim malim displejom u desnom uglu i velikim fluo pik ekranom na levoj strani. Većina dekova transport ima na levoj strani ali JVC je upravo uradio suprotno i izabrao desnu stranu. Između vrata i velikog displeja nalazi se još jedan manji, multifinkcionalni ekran koji se sastoji od LE dioda i pokazuje neke od važnih informacija i statusu rada: tape/source, proces i rezultat autokalibracije, Super ANRS itd. Navedeni displej je osvetljen pomoću dve sijalice ali je sama vidljivost LE dioda vrlo ograničena pod uslovom da ne gledate pod pravim uglom u njega. Sijalice možda ne bi bilo loše zameniti svetlim LE diodama čime bi se dobilo uklapanje sa bojama preostala dva ekrana. Fluo pik metar je odrađen sjajno, ima ugrađenu „hold“ funkciju i veoma je pregledan a može raditi u „VU“ ili „peak“ modu. Desni displej sadrži četvorocifreni brojač koji može raditi i u modu brojača vremena ali samo pri reprodukciji ili snimanju: nije baš mnogo korisno. Na tom ekranu je standardno uključena i oznaka DD – od Direct Drive opcije kapstan motora koju DD-9 poseduje. Kada se ubaci kaseta, pali se i „Quartz Lock“ oznaka – kapstan motor počinje da radi. Ovo je lepo i ne predstavlja trik kao kod nekih drugih dekova kod kojih „Quartz Lock“ svetli i kada na silu zaustavite motor: JVC DD-9 je ovaj sistem očigledno kopirao sa svojih gramofona te ukoliko dođe do poremećaja u radu motora zamajca, oznaka „Quartz Lock“ na ekranu se gasi.

JVC DD-9 poseduje manuelni izbor tipa trake a od naprednijih funkcija kao što su pretraživanja pesama itd. nema ništa, čak i Rec Mute funkcija radi na vrlo jednostavan način, dok taster držite pritisnut nema signala, bez logičke podrške koja bi posle nekog vremena zaustavila dek. Sam odziv na komande nije trenutan, kao da se DD-9 „premišlja“ šta da radi kada mu zadate komandu. Ovo možda nekoga može nervirati ali je meni imalo određenog „šmeka“. No, ono što svakako nije dobro je buka: JVC DD-9 poseduje jedan od najbučnijih transporta koje sam imao prilike da vidim, a krivci za to su dva prilično masivna elektromagneta i ostatak mehanike u mehanizmu. Može se reći da ponašanje deka nije nimalo nežno u odnosu na njegovu elegantnu pojavu.

Od redukcije šuma JVC poseduje ANRS/Dolby B i Super ANRS. ANRS (Automatic Noise Reduction System) i Dolby B sistem su kompatibilni i po nekim pričama bili su predmet sudsog spora kompanija JVC i Dolby Laboratories. Super ANRS dodje pandan Dolby C sistemu ali nije kompatibilan sa njim. No, najbitnija funkcija je svakako B.E.S.T. (Bias Equalization Sensivity Tuning) koja podešava dek u četiri faze prema svakoj traci: bias, ekvilizacija sa srednjim tonovima, osetljivost i ekvilizacija sa visokim tonovima. Postupak traje oko trideset sekundi, dek prvo premota traku unapred a zatim pokreće autokalibraciju posle čega se vraća na početnu tačku. Više tehničkih podataka o algoritmu same autokalibracije, nažalost, nemam. Jedina zamerka koju mogu uputiti jeste ta da JVC DD-9 ne pamti poslednje vrednosti autokalibracije kada se isključi iz mreže – u slučaju ponovnog snimanja celi proces morate ponoviti. Za kraj, treba napomenuti da DD-9 poseduje i pojačalo za slušalice vrlo dobrog kvaliteta.

Gornji poklopac DD-9  je klasičnog kvaliteta, ništa za hvaliti ali je donji…. grozan! Obično tanko parče lima, čak je prilično oštar po ivicama. Nožice su, naravno, beda, kako se to nekada radilo. Kada se dodatno skine i prednja ploča da bi moglo da se pristupi demontaži transporta, čitavo kućište postane neotporno na uvijanje što može biti nezgodno pri eventualnom servisu. Sklopljen, JVC DD-9 je vrlo kompaktan i čvrst.

Unutrašnjost uređaja krije neke interesantne stvari: prvo što se primeti jeste odvojena sekcija napajanja koja se veoma greje – ispod štampane ploče je sakriveno pet snažnih tranzistora čija je uloga stabilizacija raznih napona kao i dodatno 7815 integrisano kolo iste funkcije. Kao hladnjak služi sama šasija uređaja a vrelina koju dostigne zadnja stranica uređaja je takva da se može jedva nekoliko sekundi držati rukom, dok je ceo ostatak uređaja vruć. Sledeće što se primeti su su dve velike štampane ploče postavljene jedna iznad druge: gornja sadrži procesor i prateću elektroniku za autokalibraciju kao i sekciju bias oscilatora dok je donja zadužena za prenos audio signala pri snimanju i reprodukciji. Transport je još komplikovaniji: zadnja strana sadrži kompletnu elektroniku neophodnu za upravljanje transportom (i ona se, naravno, dosta greje) kao i duboko skrivenu ploču zaduženu za upravljanje direct drive motorom. U samom deku ima još sitnijih štampanih ploča od kojih je jedna zadužena za kvarcnu stabilizaciju brzine. Po celom kućištu postoje „zmijska gnezda“ žica koje jesu uredno povezane ali ih ima zaista mnogo. Njih prate silni konektori, zalemljeni multipinski provodnici, uvijene žice itd. Nekada se tako radilo. Na JVC DD-9, primera radi, za demontažu transporta potrebno je skinuti čak 13 konektora, dok je nekim pločama (unutar mehanizma) teško pristupiti zbog mnogobrojnih zalemljenih žica između njih!

Ono što mi je posebno bilo zanimljivo jeste rešenje potenciometra za kontrolu jačine ulaza (snimka): on se bazira na dva tastera (jače/slabije) na prednjoj ploči. Oni, u stvari, upravljaju motorizovanim potenciometrom u unutrašnjosti deka, a izabrani nivo se prikazuje pomoću markera koji se pomera na skali ispod srednjeg ekrana – kao na analognim radio prijemnicima. Proverio sam – mehanizam je isti, sa sajlom, koturom za namotavanje, oprugom itd. baš kao kod pravog radio prijemnika! Skala je, opet, teško vidljiva ako ne gledate pod pravim uglom.

Kvalitet samog transporta je skoro beskompromisan: čvrst metalni nosač kasete uliva poverenje, ovde se koristi veoma malo plastike. Prilično komplikovan sistem za usporavanje otvaranja vrata radi na, za mene dosad neviđenom, principu ali sadrži gumeni element koji je podložan starenju. Mehanika se zasniva na dva motora i dva elektromagneta i ima idlerski prenos koji, začudo, radi bez ikakvih problema čak i posle skoro trideset godina. JVC DD-9 poseduje samo jedan zamajac i jedan direktan motor na njemu – direct drive. Optimalna zategnutost trake preko glava ostvaruje se pomoću same glave za brisanje koju određena opruga pritiska na metalnu osovinu na čijoj je površini specifičan filc. Pogađate, traka klizi između i pruža određeni otpor. Ovakav sistem je bio čest kod starijih dekova ali je nezgodan: kada filc propadne, teško je naći zamenu. Pored toga, filc se vremenom prlja i svoju prljavštinu prenosi i na čiste delove trake, a sistem zatezanja u kojem trenje trake o strano telo ostvaruje zatezanje nije baš najbolji – obično se koriste razni mehanizmi u čijem sklopu je točkić kasetofona namenjen odmotavanju trake.

Sam direct drive motor je prilično masivan i vrlo kvalitetno urađen. JVC je ponosno u prospektima deklarisao zavijanje i podrhtavanje DD-9 na svega 0.019% (WRMS) što je izuzetan rezultat u odnosu na bilo koji dek a posebno imajući u vidu da mehanizmi koji nemaju dva zamajca u zatvorenoj petlji ili dva motora na zamajcima skoro po pravilu imaju veći koeficijent zavijanja i podrhtavanja od malopre navedenih. Nažalost, tvrdnje proizvođača često se zasnivaju na proizvodima tek sišlim sa trake koji rade sa novim kasetama optimalno izabranim za dati model – posle mnogo godina i u radu sa lošijim kasetama zavijanje dekova može biti itekako čujno bez obzira što su njihove karakteristike na papiru bile sjajne. Da li je DD-9 jedan od takvih, videćemo.

Ukupno gledano, JVC DD-9 predstavlja vrh koji je kompanija tada bila u stanju da stavi u serijsku proizvodnju. Ima mnoge inovativne elemente tog vremena, a pored svega je veoma tanak i elegantan. Pravi praznik za oči. Bučan je i ne poseduje neke korisne ili manje korisne funkcije (pretraga numera, brojač u pseudorealnom vremenu) svojih unuka ali je lak za korišćenje i vrlo dobar u radu. Displeji, izuzev srednjeg, su veoma čitljivi  i skoro sve je tu kako treba.

ZVUČNI TEST

Kao oprema za ovu fazu korišćeni su: Philips CDi-210 plejer, Revox B285 risiver i Sennheieser HD580 Precision slušalice. Test je rađen na dekovima koji su prethodno očišćeni i demagnetizovani. Test trake su bile nove TDK SA-100 i pre snimanja je izvršena kalibracija uređaja prema njima: na TD-V1010 to je odrađeno ručno, na TD-V1050  uz pomoć internog oscilatora i displeja a na DD-9 automatski. Rezultati testa mogu biti predmet razmatranja jer su dekovi različito stari i sigurno imaju elemenata koje bi trebalo reparirati (elektroliti, npr.) ali bi to prevazišlo okvire ovakvog testa.

Philips CDi-210 je izabran kao zbog svojih karakteristika, toplog i detaljnog zvuka. Revox B285 je sjajna mašina a komad koji je korišćen je revitalizovan u Studer servisu pre određenog vremena i poseduje sve pozitivne karakteristike Revox zvuka. Pored toga, ovo je veoma dobra sprava za testiranje drugih uređaja: sadrži relativno malo koloracija, prebacivanje sa izvora na izvor je vrlo jednostavno a postoji i mogućnost podešavanja osetljivosti risivera prema svakom izvoru zvuka ponaosob. Sennheieser HD580 Precision slušalice poseduju dovoljnu analitičku sposobnost i prilično vernu reprodukciju bas područja kako bi mogle ukazati na neke osobenosti reprodukcije testiranih dekova. Interkonekcioni kablovi su bili Oehlbach NF214 na svim delovima sistema. Testiranja sa Dolby sistemima za redukciju šuma su sprovođena odvojeno ali neće biti predmet ovog testa. Takođe nije korišćen ni HX Pro sistem, zanimala me je samo bazična sposobnost uređaja, sve ostalo su pomagala.

Snimak je pravljen direktnim povezivanjem CD plejera i rekordera jer sam primetio da kombinacija dodatnog interkonekta i elektronike unutar Revox-a B285 daje određene koloracije u odnosu na izvorni signal što nije pogodno za A-B test u odnosu na originalni izvor zvuka. Potom se poredila reprodukcija snimka na istom deku na kojem je i snimak i nastao, u odnosu na original reprodukovan na CD plejeru i  drugi dek koji je na testu (testirana su dva po dva). Ovo je vršeno po šemi A-B-C-A-B-C sa višestrukim iteracijama i promenama redosleda članova. Vršene su i izmene interkonekta bez obzira što su istog tipa.

 

Zvuk TD-V1010 i TD-V1050

Izlazni signal na 1010 bio je nekih dva decibela ispod onog na 1050 a treba napomenuti da ne postoje korisničke komande na ova dva uređaja koje bi omogućile usklađivanje nivoa (što u krajnjoj instanci ne bih ni radio jer bih time doveo u neravnopravan položaj jedan od dekova – zvuk bi išao kroz dodatni potenciometar kod samo jednog od njih).

Odmah se vidi da ova dva deka potiču iz iste „kuhinje“ te je potrebno malo više vremena i pažljivog slušanja kako bi se uočile razlike. JVC 1010 zvuči veoma, veoma čisto, bolje nego što se očekuje za dek te klase cene. Reprodukcija detalja gornjih ekstrema, bolna tačka mnogih dekova, na njemu se odvija veoma korektno. Sa druge strane lestvice, bas ide vrlo, vrlo duboko sa jedva čujnim naglašavanjem sub bas područja. Širina zvučne slike je sjajna a dinamika je bolja nego što se očekuje. Prostornost pozornice je vrlo dobra ali postoji problem sa glasom pevača: on je pomalo povučen u dubinu. Slušajući predivan glas Andre-e Jane Corr u pesmi „Radio“ ima se utisak kako ona ponekad očajnički želi da se probije u prvi plan, što svakako nije tačno jer je njen glas već itekako u prvom planu na originalnom snimku na kompakt disku.

Ukupno gledajuću, TD-V1010 ima vrlo preciznu i malo, ali sasvim malo hladniju i oštriju prezentaciju u odnosu na original čija se kopija pravi. Detaljnost je odlična ali su srednji tonovi malo povučeni, te i oni doprinose utisku „hladnoće“.

Njegov naslednik, TD-V1050 je pomalo drugačiji: blago naglašeno sub bas područje ali opet više nego na TD-V1010, sa malo istaknutim gornjim ekstremom i nešto zamućena kompletna zvučna slika (u odnosu kako na TD-V1010 tako i na original) doprinose mekšoj i prijemčivoj prezentaciji koja, iako veoma prijatna za slušanje, nije istovremeno i realna. Srednjetonsko područje a posebno reprodukcija glasa pevača je u slučaju 1050 odrađena odlično i ono je realnije i bolje nego na 1010. No, bas na 1050 ne ide tako duboko kao na 1010 niti je jednako definisan. Isto se može reći i za visokotonsko područje na samom svom kraju: detalji nisu toliko precizni kao na 1010 ili na originalnom snimku. Prostornost je potpuno jednako prezentovana kao kod starijeg brata ali je dinamika lošija: 1010 se hrabro bori sa nedostacima sistema kompakt kasete dok se oni jasnije vide kod 1050. No, celokupna prezentacija na TD-V1050 je vrlo harmonična i prijatna za dugotrajno slušanje.

Iako sam možda bio malo prestrog, trebalo bi reći sledeće: oba deka su zaista veoma dobri. JVC TD-V1010 je nešto precizniji i hladniji, TD-V1050 je topliji ali nešto manje definisan. Meni se čini da je 1010 vrednost iznad cene koliko je koštao dok je 1050 upravo ono koliko je trebalo platiti: otprilike kao poznati Teac V-7000, proizvođač je gledao gde može da uštedi ali se to nije mnogo odrazilo na zvuk a negde je došlo i do poboljšanja (srednji opseg). JVC TD-V1050 veoma lepo izgleda sa svojom prefinjenom bojom titanijuma i dizajnerskim trikovima – 1010, nasuprot, izgleda „opasno“. Ako bih ocenjivao zvuk od 1 do 5, tada bi 1010 imao ocenu 4.5 a 1050 bi zaslužio 4.25. No, ponavljam, čista i jasna prezentacija može dovesti do zamora i dosade pri slušanju, kod mene to nije bio slučaj kada sam testirao 1010 ali znam da sam jednako uživao slušajući i TD-V1050. U svakom slučaju, ovde već govorimo o finesama a ne jasnim prednostima.

 

Zvuk JVC DD-9

Sa objektivne strane gledišta, JVC DD-9 ima nešto viši nivo šuma u odnosu na TD-V1010 i TD-V1050 koji su ujednačeni. No, sa zvučne strane je više nego dobar takmac i nezgodan protivnik. Počevši od dna pa sve do vrha ovaj uređaj svira fantastično! Moja očekivanja su bila da će DD-9, kao i veliki broj starih kvalitetnih dekova, imati meku ali i zamućenu i nedovoljno definisanu zvučnu sliku, ono po čemu je Nakamichi tako ubedljivo pobeđivao konkurenciju. Nasuprot, JVC DD-9 pokazao se u potpuno suprotnom svetlu! Harmonija zvuka je odlična, bas je dubok i mek, a detaljnost na visokim ekstremima fascinantna. Glas pevača i uopšte srednjetonsko područje je malo naglašeno, kao kod TD-V1050, ali na jedan suptilniji način – više je nalik Nakamichi 680ZX deku, na primer. Iskreno govoreći, JVC DD-9 je jedini kaset dek koji sam do sada sreo a koji zvuči vrlo blizu onome što ljubitelji nazivaju „Nak“ zvukom. Nije to baš isti karakter, ali naginje. Topline ima više nego dovoljno i DD-9 je uspešno ali diskretno dodaje svakom snimku te je to jedan od razloga zbog kojeg se održava tvrdnja  ljubitelja dekova kako „snimak zvuči bolje od originala“ a što laiku zvuči kao da se kosi sa zdravim razumom.

Atak i dinamika DD-9 su odlični, bolji nego na oba mlađa deka kod kojih se (u slučaju TD-V1050) može primetiti mala doza kompresije. Širina zvučne scene je odlična i jednaka kao kod preostala dva deka dok je dubina osetno veća i tu DD-9 nema pravu konkurenciju preostalog dvojca.  Ono što se ističe kod ovog deka jeste potpuni izostanak čujnog zavijanja i/ili podrhtavanja koje, doduše, ne postoji ni kod preostala dva kaset deka ali je kod DD-9 ta osobina baš upečatljiva. Ovo posebno dolazi do značaja ako ponovimo da DD-9 nema pogon preko dva zamajca, već samo preko jednog. Violina, klavir, ljudski glas, filigrantski detalji na visokotonskom području su tako precizno i fino reprodukovani, kao na najboljim uređajima ove kategorije koje sam imao prilike da sretnem.

ZAKLJUČAK

U odnosu na druge dekove mogu reći svoje mišljenje koje je bazirano na iskustvu a ne na uporednom testu: Akai GX95/75 definitivno gubi trku sa oba testirana JVC deka jer ima žestok problem koji se zove trajnost: komponente u njemu jednostavno nisu pravljene da izdrže dvadeset godina i skoro svaki ima problem sa kalibracijom ili neki drugi. Zvučno, GX95/75 zvuči izuzetno dobro za novac koji je koštao sa nekim anomalijama na bas području ali nijedan od dva JVC deka ne zaostaje za njim. U odnosu na Teac V-7000/5000, TD-V1010 i TD-V1050 predstavljaju vrlo ozbiljne takmace: Teac uređaji poseduju kalibraciju svakog kanala ponaosob (u dosta uskim granicama, nažalost) što je sjajno ali JVC ima izuzetnu mehaniku, po mom mišljenju bolju od Teac-ove. Zvučno su tu negde, s tim što bih pre uzeo TD-V1010 nego Teac V-7000. U odnosu na Sony TC-K970 ili 990 mislim da je rešenje u vidu „koliko para toliko muzike“ kada se radi o TD-V1050: Sony su ozbiljnije urađene mašine i imaju bolji zvuk. No, TD-V1010 je tu negde i mislim da im predstavlja dobru alternativu. Veliki igrači poput Nakamichi Dragona ili ZX9, Revoxa B215, Alpina AL90/85 i Teac Z7000/6000 deka su pola klase iznad navedenih.

JVC DD-9 je druga priča. Zaista mi nije jasno kako ga nemački „Stereoplay“ nije svrstao u navišu kategoriju već u prvu sledeću. Po svim parametrima zvuka ovaj dek zaslužuje mesto na vrhu, sa vodećim predstavnicima. Poredeći ga sa Sony TC-K970 ili 990 ili, pak Aiwa dekom AD-F990 (koji je spadao u istu klasu kao i DD-9), može se reći da DD-9 postavlja u smislu reprodukcije zvuka skoro nemoguću misiju za ove, inače odlične, dekove. Nije tako dobar kao Teac Z-6000 ali nije ni te klase cene, ali se na njegov zvuk čovek skoro odmah navikne i uživanje je potpuno, s tim da zvuk DD-9 slušaoca jednostavno odvlači od drugih poslova i uvlači ga nesvesno u muziku.

Na kraju, želeo bih da kažem da je testiranje bilo pravo uživanje za mene i da je dosta dugo trajalo – ovaj put nema očiglednih dobitnika i gubitnika, jednostavno svi su više nego dobri. JVC TD-V1050 bi zauzeo treće mesto ali bi mogao i da podeli drugo sa TD-V1010 prema ukusu nekih ljubitelja. DD-9 je već viša kategorija ali opet za malo, TD-V1010 se odlično drži. Sve u svemu, razlike su male, daleko manje od očekivanih. Bravo za JVC.

ODRŽAVANJE I NEKI KVAROVI

JVC TD-V1010 i TD-V1050

S obzirom da oba navedena uređaja dele skoro identičan transport, logično je da je i održavanje slično. Kao što sam već rekao, TD-V1010 poseduje jedan idler, koji je u TD-V1050 zamenjen sistemom zupčanika te je 1050 još lakše održavati, sve se svodi na zamenu jednog jedinog remena u sistemu zamajaca. Kod 1010 je neophodno izvući celi ansambl transporta te onda vršiti servis, a za to je neophodna prethodna demontaža prednje ploče, donje ploče itd. Nije baš jednostavno ali ni preteško.

Zamena rolera je jednostavna za desni, ali levi zahteva poseban alat za demontažu: skidanje matice običnim alatom verovatno može dovesti do njenog uništenja posle čega je treba zameniti drugom odgovarajućeg navoja.

Kvar koji se pojavljuje na modelu 1050 a moguće je da se javi i na 1010 vezan je za njihov capstan DD (direct drive) motor. Ovi motori su masivni, veoma tihi i pouzdani i omogućavaju godine nesmetanog rada… dok ne dodje do otkaza. Najčešći simptom jeste ubrzana reprodukcija sa primetnim zavijanjem. Sistem DD motora radi u povratnoj petlji sa davačem impulsa koji se nalazi ispod samog zamajca i ne poseduje trimer za podešavanje brzine mada bi on u ovoj situaciji bio od male pomoći. No, kvar je banalan i svodi se na otkaz dva mala elektrolita na štampanoj ploči DD motora – usput, o ovoj ploči nema ni reči u servisnom uputstvu, ceo motor se tretira kao celina i tako se menja. Dva pomenuta elektrolita su SMD tipa i treba ih pažljivo skinuti sa ploče te zameniti odgovarajućim, ali najbolje višeg probojnog napona (npr. 100 V umesto fabrickih 16 V). Mesta za zamenu klasičnim elektrolitima ima sasvim dovoljno tako da ne morate juriti SMD komponente. Ovu tajnu mi je otkrio SandroNS sa HiFi Foruma i hvala mu na tome!

JVC DD-9

Raspored komponenti u DD-9 ostavlja vrlo malo slobodnog prostora za manevrisanje: dve štampane ploče leže jedna iznad druge a svaka od kojih zauzima dve trećine površine unutrašnjosti. Tu je i napajanje, pa sistem tranzistora i integralaca ispod sekcije napajanja, pa mehanizam sa dve štampane ploče, pa… sve u svemu užas. Vidi se da su se inženjeri JVC-a trudili koliko su mogli, ali daleko je to još od jednog Revoxa B710 ili Optonike 9100.

Demontaža mehanizma je dosta složenija nego na TD-V1010/1050 a pristup komponentama logike i DD motora je noćna mora. No, ovde treba menjati samo tri stvari: jedna je idler koji se nalazi u sklopu ansambla motora za premotavanje/namotavanje (ja ga čak nisam ni zamenio, mrzelo me je da rasklapam ceo sistem nosača za kasetu jer stari idler još uvek radi), sledeći po spisku je remen koji povezuje brojač sa transportom (ni on se ne menja baš lako) a treća stvar je filc na osovini ispod glave za brisanje – u sistemu zatezanja trake. Za sada, nažalost, za pomenuti filc još nisam našao adekvatan materijal za zamenu.

Zamena rolera je jednostavna (kada je mehanizam van deka) jer DD-9 poseduje samo jedan.

Kvarovi na DD-9 mogu biti raznoliki – kompleksnost uvek daje danak godinama. Jedan od otkaza je (opet) na DD motoru, gde je potrebno zameniti mali narandžasti polipropilen koji otkaže tako da se motor ponaša haotično – malo radi, pa uspori, pa opet radi, pa stane a oznaka „Quartz Lock“ na prednjem panelu se pali i gasi. Sve liči na hladan lem, ali nije: to je klasičan primer „orange cap disease“ tako poznate kod Nakamichi dekova. No, kada već dođete do zakukuljene ploče DD motora, zamenite sve kondenzatore: cena je smešna a dobit može biti velika.

Na komadu koji sam imao crkao mi je, usled kratkog spoja, i jedan tranzistor u logici uređaja i još jedan u sekciji napajanja mada nikada nisam ustanovio gde je zapravo izbio kratak spoj. Tranzistori u sekciji napajanja se veoma greju i možda ne bi bilo loše da se zamene ili jačim tranzistorima ili odgovarajućim kolima serije 78xx i 79xx strujnog limita od tri ampera. Pored toga imao sam i nesvakidašnji slučaj: od starosti deka se pojavio hladan lem na… glavi za brisanje! Trebalo mi je vremena da ga lociram… Sve ovo pokazuje da kada dekovi dugo stoje van upotrebe, može se desiti da više stradaju nego kada se (umereno) koriste. Otkazi najčešće ne nastaju odmah već posle nekog vremena od ponovnog početka upotrebe. Ako je vlasnik/majstor dovoljno strpljiv, sve se može rešiti i dek će raditi godinama.

Comments are closed.