YAMAHA KX-300: Bolja nego što izgleda

Submitted on: 07 нов 20

Website Address:

Category: Analog recorders/players

Website Rating:

Author's Description:

Yamaha KX-300 se pojavila na tržištu 1988. godine i bila u ponudi sledeće dve godine. Locirana na dnu ponude, sa modelom KX-200 ispod (koji se pojavio godinu dana ranije) i KX-400 iznad bila je dosta popularna kao kaset rekorder koji je dopunio mnoge sisteme. Prema podacima iz moje arhive cena joj je bila skromnih 300 dolara.

Opis:

Što se opcija tiče KX-300 ima i senzor za daljinski i pretraživanje pesama kratkim zadržavanjem na svakoj, podesivi bias, trimovanje visokih tonova pri reprodukciji, funkcije ponavljanja i memorije… da li sam nešto izostavio? I da jesam, nema veze, ovoliko je dovoljno.

Glava za snimanje i reprodukciju je GF40, amorfnog tipa. Držač kasete je od jednostavne, jevtine plastike – nikakvo ekstra rešenje nije ovde primenjeno.

Ono što fali Yamahici jeste osvetljenje displeja: on prikazuje kada je aktivirano snimanje (u pauzi ili van nje), status Dolby sistema i tip kasete. Doduše, sve tri LE diode za tip trake su crvene (idiotski) a Dolby kola pale zelene LE diode i snimanje opet crvenu LED-ovku, ali veću. No, osveljenja displeja nema i pri slabijem svetlu sve je teško dokučiti – ni nivo snimka nije lako uočlji i da pikovi nisu dvobojni bio bih izgubljen kao ovca u magli. Nije ovo jedini dek kod koga je Yamaha tako uradila – na nekim drugim sam tražio gde je skrivena sijalica, ubeđen da je crkla da bih na kraju shvatio kako nije nikada ni postojala.

Pikovi su bazirani na sedam segmenata, grube rezolucije od 3 dB oko osetljivog 0 dB područja. No, šta tražiti od jevtinog deka – bolje 7 nego 5 segmenata. Zadržavanje pikova ne postoji.

Kućište KX-300 je jadno kao i na većini njihovih dekova (čast izuzecima) – na ivicama perforiran višestruko savijeni lim baš deluje jevtino, dok je na zadnju stranu pričvršćena plastika sa svim podacima. Prednja ploča je, nasuprot, poštena za ovu kategoriju cene.

Mehanizam Yamaha-e je klasičan ALPS kakav se ugrađivao i na Pioneer-e, Technics-e i druge dekove, jednostavan, malog sirotog zamajca, sa dva motora i jednim elektromagnetom koji je u isto vreme i aktuator i deblokada kočnica. Ovaj transport nije težak za održavanje ali ni naročito kvalitetan – po meni je bolji od onog ugrađenog u, recimo NAD 6100, ali je daleko ispod Sankyo mehanike sa jednim zamajcem iz Nakamichi BX-1, 2, 100, 125, 150… dekova. Doduše i Sankyo mehanika ima svojih poznatih mana i traži održavanje.

Elektronika je standardna za dvoglavi dek, ništa epohalno, ali vrlo efikasna: na -20 dB moja merenja su pokazala da je savršeno linearna (gledajući ulaz/izlaz pri rec pause modu) do 25 KHz, što je bila granična frekvenca merenja. Isto merenje je pokazalo da KX-300 dostiže frekvencu od oo 19.3 KHz korišćenjem TDK FE i oko 20 KHz na Maxell SQ hrom traci (-3 dB, ref. 1 KHz). Savršeno za ovako mali, jevtin dekić.

Šta reći? Menjao bih intro skip funkciju i senzor daljinca za bolje pikove i lepši ili bar osvetljeni displej i možda kvalitetniju mehaniku ako može da se uglavi u cenu. No, neko u menadžmentu je mislio drugačije. A, sa druge strane tu je amorfna glava, varijabilni bias, dva motora, plej trim.. kako biti nezadovoljan?

Zvuk:

Yamaha KX-300 vrlo korektno reprodukuje tuđe kasete, a play trim funkcija tu nežno pomaže. Ne očekujte čuda od dekova koji su snimali kasete uz pogrešno podešen azimut glave za snimanje, ali za sve ostalo play trim će pomoći, a donekle i za malopre navedeno.

Ono što sam primetio jeste da je izlazni nivo deka subjektivno nešto tišu nego što očekujem, ali ništa strašno – iskreno, mrzelo me je da merim koliko i šta.

Snimak KX-300 je za svaku pohvalu: HX Pro (čiji nisam baš ljubitelj) ovde odlično radi posao, dozvoljavajući i prilično visoke nivoe snimanja bez čujne distorzije. Detalji gornjeg ekstrema su vrlo dobri i neočekivani za ovu kategoriju i klasu cene uređaja. Na hrom trakama dobijaju se bolji rezultati, u smislu da snimak na normal traci (korišćena jevtina TDK FE) ima određenih zamućenja u srednjem opsegu (ljudski glas), što se dobrim delom može ispraviti korišćenjem varijabilnog biasa, ali artefakti istog i dalje malo ostaju. Na hrom trakama ovo je skoro neprimetno, uz nešto detaljnije visoke. Cela slika je prirodna, sa tim skromnim velom male izmaglice koji se retko može izbeći kod jevtinijih dekova, ali ne treba biti zakeralo (kao pisac ovih redova). Bas je definisan i detaljan opet više nego očekivano, lično bih voleo da ima nešto više mase ali i ovako je sasvim dobro.

Zaključak

Često me ljubitelji ili povratnici u svet dekova pitaju „Koji dobar dek da kupim?“, smatrajući pod „dobrim“ neki top ili skoro top model, nešto što je nekada bilo skupo a i danas je.

A da li to zaista treba? Održavanje dekova se pretvorilo u održavanje oldtajmera, automobila. Imam ja i Dragona i Teac Z6000 i Sony TCK777 i Studer A721 i Harmana CD491 i B&O Beocord 9000 i još bar dvadeset dekova od kojih su listom većina vrhunski modeli. Ali komplikovaniji dek znači i više šansi da otkaže, da mnogo toga krene naopako. Mnogi delovi su nenabavljivi. Neke od njih nisam uključio 10 godina i ne smem ih ni uključiti tek tako, bez prethodne provere elektronike.

Sa druge strane jevtin dek je jevtin – jednostavan, delova uglavnom ima  u smislu da ćete kupiti za hiljadu dinara neki raspali sa sličnom konstitucijom i povaditi šta vam treba. Možda nije fensi kao skupi model ali je i održavanje jevtino, radi posao, još ako radi kao ova Yamaha KX-300 to je pun pogodak. Ako možete da živite sa nekoliko mana i niste nepopravljivi perfekcionista i dekobudala kao ja, ne oklevajte.

Preporuka, svakako.

Comments are closed.