SANSUI D-570: Skriveno blago

Submitted on: 03 јан 14

Website Address:

Category: Analog recorders/players

Website Rating:

Author's Description:

Nekadašnji japanski audio gigant je bio veoma poznat u svetu audio tehnike prvenstveno zahvaljujući svojim pojačalima. Tokom sedamdesetih godina Sansui risiveri su bili među najboljim, a prilično su cenjeni i traženi i danas. Pored toga, ova japanska kompanija je pravila i dobre gramofone i izuzetne tjunere. Nažalost, tokom osamdesetih i devedesetih godina Sansui je počeo da gubi trku u odnosu na konkurenciju i nekako utihnuo i nestao sa tržišta. Izmenom vlasničke strukture menjali su se i ciljevi pa se pod imenom Sansui proizvodilo sve i svašta.

Pre nekog vremena Sansui je ponovo oživeo na tržištu HiFi-ja i ponudio tržištu novu seriju komponenti. Nažalost, pomenute su samo senka onoga što su bili njihovi preci: niskobudžetne komponente umesto sjajnih sprava, ništa bolje.

Kaset dekovi, sa druge strane, nisi bili primarni interes ovog proizvođača, a takođe su i dosta retki kod nas i u okolini. Do sada sam posedovao samo jedan Sansui dek i to dosta davno – D-35BF. Bio je to logički kontrolisan bazični model sa dvomotornim pogonom, Dolby sistemom i skoro ničim drugim. Čak nije imao ni kontrolu nivoa snimka, on je bio fiksno postavljen a pravi nivo se očitavao preko jedne jedine LE diode koja je treptala u korelaciji sa jačinom ulaznog signala. No, posle mnogo godina zaborava pronašao sam nekoliko kaseta snimljenih na ovom deku i iznenadio se kvalitetom zvuka.

Pre par dana dopao mi je model Sansui D-570. U svoje vreme (1982.) bio je to vrh Sansui ponude, sudeći po informacijama sa Interneta. Međutim, postojao je i D-970, skuplji, ali sa jednom osobinom manje – nije posedovao varijabilni bias i sistem koji je Sansui nazvao Just Bias. Pomenuti D-970 je imao dva zamajca, ali samo jednu tonsku osovinu i jedan roler. Faktički, kao da je imao jedan zamajac sa dvostrukom dodatom masom. Elektronika je, takođe, bila naprednija: DC pojačalo za reprodukciju, dok D-570 ima kondenzatore na putu signala. Sudeći po svemu, D-970 bi trebalo da je još bolja mašina ali mu, nažalost, fali varijabilni bias što može biti veoma važno u nekim situacijama.

Posmatrajući pristigli D-570 pronašao sam neke ogrebotine na gornjoj površini, ali glave i roleri su bili u top stanju a odeljak za kasete (snažni metalni okvir sa plastičnim poklopcem) nije odavao tragove korišćenja. Po skidanju poklopca uređaja ispostavilo se da sam u pravu – bio je praktično nekorišćen.

Sansui D-570 koristi snažan i izdržljiv, ali u isto vreme bučan japanski mehanizam. On je baziran na dva motora i dva elektromagneta, pri čemu je pogon zamajca preko DD (Direct Drive) motora. Interesantno je da koristi elektromagnetne kočnice umesto mešavine poluga-guma. Jedini gumeni delovi u ovom transportu su idler reel motora i roler, tako da mi se čini kako neće biti velikih problema sa održavanjem.

Elektronika je podeljena na tri glavne sekcije: napajačko-kontrolnu, audio i Dolby sekciju. Sansui D-570 ima ugrađene Dolby B i C ali u starijoj verziji, iz vremena kada su kompanije žurile da prihvate novu „C“ tehnologiju. Dolby C je baziran na dva sekvencijalna Dolby B kola koja rade u različitim delovima zvučnog spektra. Dodatno, proces snimanja i reprodukcije zahtevaju sopstvena kola za redukciju šuma obzirom da je ovo troglava mašina, što ukupno čini osam Dolby integrisanih kola. Kao rezultat dobija se štampana ploča zadužena za Dolby kompander koja je veličine cene audio ploče. Nije Sansui D-570 jedini ovakav: Nakamichi 682ZX i neke ranije verzije Beocord-a 9000 su imale identično rešena Dolby C kola.

Što se izgleda tiče, dopao mi se lep prozor u gornjem delu prednje ploče, koji sadrži digitalni brojač i pik metre. On je osvetljen samo jednom lampicom koja je tako dobro postavljena da preko refleksije ravnomerno osvetljava celokupni prozor.

Ono što mi se nije dopalo su pik metri. Solidni su, dovoljno laki za očitavanje ali dizajnom pripadaju godinama pre nego što je D-570 dospeo na tržište. Postoji dvanaest zelenih i crvenih LE dioda po kanalu – sasvim dovoljno, ali su one dizajnirane u modi starih uređaja što je velika šteta za ovakav dek. Harman/Kardon CD491, na primer, takođe koristi LE diode ali je njihov oblik mnogo lepši što se odražava i na ukupan utisak. Dodatno, D-570 poseduje sve diode zelene ili crvene, uključujući i tri LEDovke zadužene za Just Bias sistem. Nasuprot njima, digitalni brojač je smešten u fluo cev i daje svetloplave brojke, umesto zelenih ili crvenih. Kakva zbrka.

Sansui D-570 poseduje interesantan brojač u realnom vremenu, ali samo za reprodukciju i snimanje. Podržana je i opcija dvostruke memorije, kao i pretraživanje jedne numere napred ili nazad – da bi se aktivirala neophodno je snaći se među pomalo komplikovano obeleženim Compu Edit i AMPS dugmadima…

Više puta spomenuti Just Bias sitem je praktično isti kao na Yamaha dekovima tipa K-1020, KX-1200 i sličnim. Korišćenje je veoma jednostavno: po uključenju sistema korisnik treba da okreće bias dugme na stranu na koju mu to govori aktivna strelica, sve dok obe strelice ne zasvetle ili se ugase. I to je sve. Na mom D-570 ovaj sistem je bio raštelovan, pa sam ga sredio.

Kataloška cena Sanui-ja D-570 je bila oko 540 USD 1982. godine, što je prilično visoko ali ni približno, recimo Nakamichi 680ZX deku koji je koštao oko 1650 dolara. Stoga, nisam očekivao nikakav poseban zvuk od strane D-570.

Zvuk

Merenja

Tokom upotrebe…

Kako sam samo pogrešio! Prav stvar koju sam primetio je bio kristalno čist zvuk. Verovatno ste nekada primetili – stari dekovi često imaju običaj da zamute zvuk (usled nedostatka te osobine Nakamichi dekovi su bili i ostali cenjeni…), a ovo nije samo zbog starosti, već i tehnologije koja je korišćena u to vreme. Tako da… sve je to normalno u ovom opsegu tadašnjih cena. Ali to ne važi za D-570. Kristalno čista reprodukcija i veoma dobri detalji su njegovi aduti. Trodimenzionalnost scene je takođe bolja nego što sam očekivao da će biti, ali ono što me je zaista oduševilo jeste njegov karakter: skoro neutralan, sa malčice dodate topline i ni malo klinički niti hladan. Ovaj dek koloriše zvuk sasvim malo, dodajući mu svoj duh u jednoj nežnoj noti. Ukoliko bih mogao da ga poredim sa nekim dekovima, najpre bih mogao da kažem da upada negde između ultradetaljne Yamaha-e K2000 zbog čistog zvuka i Harman/Kardon-a CD491 zbog iste osobine ali i izražene muzikalnosti. Obzirom da su oba navedena deka daleko skuplja od D-570, sve ovo treba shvatiti kao kompliment.

Dodatni plus je reprodukcija basa: veroma snažan ali divno kontrolisan i mek, no ne suviše. On se ne meša u midbas ili srednje tonove, njegova definicija  i ograničenost su odlične. Pored toga, još jedna specijalna osobina vlada: integrisana, harmonična zvučna slika koja svojom celovitošću tera svaku sumnju u zvučni domet ovog deka. Slučajno sam ga, usput, poredio sa Sony TC-S7 dekom iz Sony Scenario serije (troglavašu o kojem će biti reči u jednom od sledećih testova, ali ukratko: bazični troglavi dek, samo dosta noviji od Sansui-ja). Rezultat je bio porežavajući po pitanju zvuka: Sony je bukvalno bio igračka u odnosu na Sansui D-570, iako imaju približne specifikacije. Tehnologija, očigledno, nije baš toliko napredovala tokom godina.

The first thing I noticed was a clarity of the sound. You know, old cassette decks tend to blur sound and this is quite normal, not because of the age but because of the technology used. So, this is quite normal in this price range. But Sansui didn’t make it this way. It’s clarity is exceptional and details are very, very good. The 3D soundstage is also better than I excepted, but what made me like the sound of this deck is it’s character: almost neutral and clear but not clinical at all. It coloured the music very little, using it’s own spirit. If I could make a comparsion, it is somewhere between Yamaha K2000 for clarity and Harman Kardon CD491 for clarity and musicality. Since both are much more expensive decks, take this as a compliment.

Transport je bio u skladu sa elektronikom, mada je dosta bučan pri promeni režima rada – ne razumem kako većina proizvođača nije shvatila ovaj problem krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina. Sa druge strane, veoma je tih tokom premotavanja ili snimanja/reprodukcije. Nisam imao dovoljno vremena da izmerim zavijanje i podrhtavanje ali nisam primetio nijedno od ta dva, tako da smatram da je sve u redu. Takođe sam primetio da je, pri niskom intenzitetu signala (ili potpunom odsustvu) D-570 subjektivno veoma tih, sa dobrim odnosom signal/šum.

Kratko bavljenje merenjima frekvencijskog opsega je pokazalo da D-570 bez problema ide do 20 kHz na metal trakama i do oko 18 kHz na hrom što je u skladu sa specifikacijama proizvođača.

Šta reći na kraju? Sansui D-570 možda nije toliko atraktivan spolja, dok je iznutra jedna prilično ozbiljna mašina. No, najbitniji je zvuk a ovaj uređaj svira kao dekovi koji su u najmanju ruku koštali 70% više. Ako bismo tražili mane bio bi to LED displej i raznorazne funkcije brojača i CompuEdit sistema koje bih ja rado zamenio za kalibraciju osetljivosti.

Ako uporedimo zvuk D-570 sa nekim vrhunskim dekovima (raznim troglavim Nakamichi ili Revox B215 uređajima) ukupni rezultat bi bio da su najbolji dekovi samo malo više opušteniji i imaju bolju transparentnost na gornjem kraju. I to je sve. Mogao bih reći da je interesantno kada se kupi neka skupa komponenta, a zatim sluša i ocenjuje. No, prava uživancija je kada se dokopate nečega prilično jevtinog i shvatite da radi skoro jednako dobro kao daleko skuplji modeli. Smatram da je Sansui D-570 djavolski dobar dek, kao što su bili i Sansui tjuneri. Drugim rečima: pravi „spavač“.

Comments are closed.