YAMAHA K-960: Dvoglava aždaja

Submitted on: 23 дец 22

Website Address:

Category: Analog recorders/players

Website Rating:

Author's Description:

Ovaj dek sam dobio od jednog divnog čoveka koji se zove Srđan i po malo se telefonski i porukama družimo godinama. Poklon me je zaista duboko dirnuo jer me ljudi najčešće kontaktiraju da im pogledam uređaj, popravim, da dobiju delove i slično, ali veoma malo želi da daruje nešto i učini dobro delo, kao Srđan.

Zbog toga ovaj tekst posvećujem njemu i njegovoj porodici, a on će razumeti šta želim time da kažem. Hvala Vam, Srđane.

Da krenem opis iz početka: Yamaha K-960 je model iz 1981. godine i bila je u ponudi negde do 1983. kada su je zamenili modeli K-2000 i K-1000. Interesantno je da je u vreme K-960 (a i 1980. godine sa sličnim modelom K-950) Yamaha kao top model imala dvoglavi kaset dek, dok su svi ostali već godinama imali troglave modele u gornjem delu ponude.

Možda zbog svog spolja asketskog dizajna koji se meni, moram priznati, veoma dopada i činjenice da ne poseduje šarene lampice, tri glave i raznorazne dzidza-bidze, Yamaha K-960 nije popularan dek, iako je kada se pojavila koštala respektibilnih 495 dolara. Prethodnik, model K-950 stajao je svega 5 dolara manje a razlika između njih dva je najpre u dBX kolu koje K-960 poseduje i koje je realizovano jednom prilično velikom pločom unutar uređaja. Zbog čega vam, dragi čitaoci, ovo pišem? Odgovor je: zbog toga što je nekada napredak u mogućnostima pratila skoro ista cena, iako je ugradnja pomenutog dBX sistema itekako koštala proizvođača (ne samo u elektronici već i u licenci za patent) ali cene opet nisu divljale kao danas kada HiFi skoro da polako postaje ekskluziva.

Da se vratim na K-960: za novac koji je koštala mogli ste da kupite odličan troglavi Sony TC-K71, sa dvostrukim dvostrukim zamajcem u zatvorenoj petlji, BSL motorom itd. Imajući ovo u vidu, nešto mora da je kod Yamaha-e valjalo kada je njena cena bila tako visoka.

 

Izrada

Mada Yamaha po dizajnu izgleda više kao da ju je dizajnirao Dieter Braun, tj. da koristi princip „dizajn bez dizajna“, ona je napravljena veoma pametno i ergonomski. Komande pružaju savršen taktilni osećaj zahvaljujući tome što iza plastičnih dugmadi nisu mikroprekidači već membranski tasteri, a sama plastična dugmad su nagnuta pod uglom što dodatno doprinosi osećaju.

Idemo dalje: nosač kasete je plastično-metalni i čvrst i odličnog kvaliteta za razliku od (inače sjajne) troglave naslednice K1000 i njene veće sestre K2000. Poklopac na vratima je od pravog stakla, milina. Displej je, takođe, sto puta bolji, krupan i lako čitljiv sem markera za 0 dB (koji se nalazi na -8 dB kod ovog deka, poredivši ga sa standardom – dakle pre VU nego peak) i Dolby nivoa.

Prednja ploča je aluminijumska, debljine čak 6.5 mm što je prilično retko kod dekova. Sam poklopac je neočekivano masivan i lepo i precizno napravljen, uz dodatak antivibracione sintetičke folije – ne sećam se da sam ovo video kod nekog deka, obično sam pri modifikacijama radio isto. Sa strane, na bočnim mestima postavljena su i dva gumena elementa, sasvim moguće je da imaju ulogu u sprečavanju vibracija.

Poklopac preko mehanizma koji se nalazi iza nosača kasete je takođe neočekivano masivan i sa velikim bočnim stranicama. Zamajac je mase čak 273 grama (izmerio ja), prečnika 77 milimetara i, prema tvrdnji proizvođača obrađen do tačnosti od 0,1 mikrona što je izuzetno.

Zbog čega sve ovo navodim: Yamaha K-960 je pravi primer kako su se proizvođači nekada izuzuetno, izuzetno trudili da naprave kvalitetan uređaj. U ovom slučaju Yamaha se nije trudila da izgled njenog deka ostane u oku kupca, kao na primer Pioneer serijom CT-F900-950-1250. Yamaha je nenametljiva ali izuzetno napravljena, po meni poštenije od najvećeg broja konkurenata.

Sam transport je baziran na dva motora a prenos sile sa glavnog motora se obavlja remenom. Glava za snimanje i reprodukciju je laminirana, odnosno rađena iz više slojeva – čak 5, a tu je i Yamaha-in dizajn glave sa niskom impedansom, nešto što ne znam da je radio bilo koji drugi proizvođač. Interesantno je da je frekvencijski opseg ovog deka deklarisan od 30 Hz do 22 kHz na metal trakama, što je nešto što uglavnom Nakamichi dvoglavi dekovi mogu da postignu, ali veoma retko i dekovi drugih proizvođača. Kada sam bio mlađi mislio sam da Yamaha iznosi precenjene vrednosti za ovu karakteristiku svojih dekova, sve dok nisam počeo da merim karakteristike – uverio sam se da je zaista tako. No, na hrom i normal trakama gornja granica opsega je niža – 17 kHz (normal) i 19 kHz (hrom trake).

Još jedan kuriozitet je displej koji je potpuno oklopljen, nalazi se u posebnom limenom kućištu. Sva rotaciona dugmad (bias, balans, tip trake) su od punog aluminijuma. Sam displej je baziran na vakuumskoj cevi sa pik metrima, bez zadržavanja vršne vrednosti i u monotonoj zelenoj boji. Ovakav tip displeja, malo lepše odrađen su koristili Pioneer i Technics, na primer, a i mnogi drugi. Godine 1981. ovo je bilo napredno rešenje, a Technics je žario i palio svojim dvobojnim, prelepim displejima.

Interesantno je da je vršna vrednost pik metra svega +3 dB, ali to je zato jer je K-960 drugačije kalibrisan i njegovih -8 dB predstavlja poziciju nula na većini dekova, kako sam već pomenuo. Zbog toga se snimanje ne treba obavljati iznad nivoa od otprilike -3, dok do +3 može ići uz korišćenje dBX-a koji omogućava daleko višu dinamiku.

Kao neke mane naveo bih sitnu grešku na štampanoj ploči – elektronika je dizajnirana tako da se pri podešavanju bias podesi interno za metal kasete za svaki kanal a zatim zajedničkim potenciometrima za oba kanala posebno za normal i hrom trake. Nažalost, umesto metal trake na ploči piše hrom, verovatno se radi o nekoj starijoj verziji same ploče. Dodatno, dBX ploča je stavljena preko osnovne i pokriva neke trimere kojima se ne može nikako prići sem da se dBX ploča potpuno ili delimično demontira – mogli su ostaviti rupe na njoj da bi se prišlo trimerima ili redizajnirati je i postaviti bočno ili naći neko treće rešenje. No, pomenute operacije se rade retko na dekovima, pa može i ovako da se tera.

 

Zvuk

Interesantno je koliko, zapravo, Yamaha K-960 dobro zvuči. Njen snimak nije potpuno kompatibilan sa novijim dekovima u smislu da deluje veoma svetlo kada se reprodukuje na novijim modelim, što je čest slučaj sa uređajima starijih generacija a sličan tome je i, na primer, Bang&Olufsen Beocord 9000. Ta razlika u podešenosti ekvilizacije reprodukcije i snimanja je tolika da snimak napravljen na K-960 a reprodukovan na novijoj KX-1200 zvuči otprilike kao da ste hrom traku pustili na deku na kome ste podesili da tip trake bude normal, odnosno ekvilizaciju reprodukcije promenili sa 120 na 70 mikrosekundi.

No, sam snimak reprodukovan na K-960 je potpuno druga priča: neutralan u celom opsegu sem basa koji je malo umekšan i neverovatno snažan. Glasovi pevača su taman tamo gde treba da budu – ni istureni ni povučeni a detalji visokih tonova vrlo dobri, ne toliko transparentni kao kod Nakamichi dekova iz te generacije ali opet za svaku pohvalu. No, moram se ponovo vratiti na vokale – oni su tako dobro reprodukovani da je to prosto neverovatno. Veliki broj dekova se muči sa snimanjem i reprodukcijom sibilanata, dok je Yamaha u tome praktično savršena i zadaje domaći zadatak većini drugih mašina (kako dvoglavih tako i troglavih) koje sam imao prilike da čujem. Najbitnije je koliko je sve skladno, na mestu i nimalo forsirano – slušate muziku i to je to, potpuno us skladu sa filozofijom „Natural sound“ koji Yamaha s manje ili više uspeha protažira godinama.

Pomenuto je zaključeno slušanjem snimaka napravljenih pomoću TDK SA kasete i setovanjem fokusa na „Sharp“ poziciju. Sve u svemu, zvuk je pravi predstavnik starih dekova, snažan zadržava neutralnost na srednjem i visokom području dok je bas malo mekši. Tokom slušanja uopšte ne zamara i cela zvučna slika odiše harmonijom toliko da imate utisak kako ne slušate jedan kaset dek. Čak je i reprodukcija snimaka sa gramofona, što zna biti prilično težak zadatak za neke dekove, za svaku pohvalu. U tome me Yamaha K-960 podseća na starije generacije Nakamichi dekova kao što su 480, 580, serija 670/680ZX itd.

Prelaskom na opciju fokusa „Soft“ primetio sam veoma male razlike u zvuku, u smislu nešto povučenijih visokih tonova, ali sve to je veoma blago.

Mesecima sam poredio dve Yamaha-e na svom radnom stolu u trenucima dok sam imao slobodnog vremena. Jedna je, naravno K-960, a a druga je KX-1200, model koji se smatra za jedan od par najboljih u Yamaha-inoj ponudi ikada, top model na kome je Yamaha ugradila puno svog znanja. Posebno me je zanimalo kako dve Yamaha-e reprodukuju tuđe snimke. Nijedna od njih, nažalost, nema play trim opciju koja je dodata kao standard na sledeće modele.

Rezultat je bio da je zvuk potpuno različit. Dok K-960 pušta note izrazito meko, ali u isto vreme na gornjem ekstremu malo gubi energije (ne i detalja), dotle je KX-1200 brutalno čista i šire zvučne scene, sa veoma jasnim detaljima. No, u isto vreme je i tvrđa. Da li je bolja? Hmmmm, odgovor na to nije lak: KX-1200 je sjajna, ali ne oprašta mane u snimku. Sa druge strane K960 čak i lošije snimke, mada malo muljavo, ipak reprodukuje sa velikom količinom emocija. Kod KX-1200 toga nema, ona je neutralna ali čini mi se opet tvrđa i neumoljiva od, na primer, neutralnog Revox-a B215. Nekada me visoki tonovi reprodukovani sa nje, a snimani na tuđim dekovima, čak iritiraju. Kod K-960 toga nema.

Evo da navedem jedan primer: iz svoje kolekcije snimljenih kaseta izdvojio sam metal kasetu nepoznatog proizvođača (to zaista postoji, kućište je američko ali ne znam ko je proizvođač trake) koja zvuči prilično slično TDK MA. Na kaseti je bio snimak napravljen uz pomoć NAD-a 6300, korišćenjem solidnog AVM fono pretpojačala i gramofona Technics SL-1200 Mk2 sa Benz Micro MC Gold zvučnicom. Ovaj snimak je prilično solidan i kvalitetan.

Na Yamaha-i KX-1200 čuli su se svi detalji, prostornost je bila dobra, svi instrumenti korektni. Album u pitanju je bio prvenac „Frankie Goes To Hollywood“. No, bas je bio tvrd, odsečan i jasan. Iako je reprodukcija bila odlična, ne bih mogao reći da mi je pobudila neke dublje emocije. Tehnički veoma dobra, emotivno ipak obogaljena muzika kojoj je nedostajalo nešto harmonije zvuka.

Prelazak na K-960 dao je potpuno drugačiju sliku: harmonija zvuka je bila je vrlo dobra, detaljnost za zericu manja od KX-1200 ali daleko od toga da bismo mogli reći da je loša, a bas mek toliko da je veoma podsećao na originalni zvuk sa gramofona. Visoki tonovi su i dalje malo povučeniji u odnosu na KX-1200 ali prosto je neverovatno koliko brzo se čovek navikne na ono što K-960 pruža. Ona me nikada nije umorila ni pri dužim sesijama slušanja.

 

Zaključak

Voleo bih da ova Yamaha poseduje kalibraciju osetljivosti, ali mogu da živim i bez toga. Zvučno je odličan dek sa kojim se lako može živeti. Trenutno joj je cena kod nas u rangu nekih 50-80 EUR što je daleko manje nego kada bi se kupovao neki Nakamichi koji verovatno bolje zvuči ali nikako ne opravdava odnos cena, jer Yamaha je prilično blizu. Šta reći na kraju? Apsolutna preporuka za jednu sjajnu mašinu!

 

Comments are closed.