Branko Nojkovic

Branko Nojković

Reč, dve o meni, od srca…

Rodjen sam u Zrenjaninu, gde sam završio osnovnu i sredju školu (Drugu Eksperimentalnu Gimnaziju), kao i Nižu Muzičku Školu (Josif Marinković) – odsek klavir. Zatim sam započeo studije na ETF-u – odsek Telekomunikacije i Elektronika u Beogradu.
Već sam u poznim godinama (nedavno sam napunio 73), penzioner sam, živim u Beogradu, radio sam skoro ceo svoj radni vek u Jat Tehnici kao inženjer  za održavanje radio-navigacionih i komunikacionih uredjaja na JAT-ovim avionima (prvih nepunih dve godine počeo sam da radim u EI – Fabrika VF uredjaja, tj. Visoko-Frekventna telefonija, Cvetna 4, Zemun).

Moji životni hobiji su: slikarstvo, muzika i audio elektronika. Slikarstvom sam se aktivno bavio do početka studija elektrotehnike, muzički hobi mi je, osim klasike i  jazz-a (pasivno, samo slušanje) bio, od početka studija, i sviranje na klasičnoj i flamenko gitari (gde u zadnje vreme posustajem zbog nekih neuroloskih problema u rukama).

Sa elektronikom sam prvi put žestoko došao u dodir kad me je jedan drugar odveo u Radio klub u Zrenjaninu. U to vreme (period gimnazije) sam napravio svoje prve cevne uredjaje, radioaparat za srednje talase – dvocevnik sa direktnom spregom – tzv. “fićukaš“ i cevno pojačalo za el. gitaru. Ništa više u to vreme nisam napravio jer je bio manjak novca za delove, iako je u radio-klubu moglo da se radi, bilo je alata, delova iz elektronskih avionskih uredjaja iz II Svetskog rata, stariji članovi su bili divni savetnici . To je bilo do 1964 godine.

Za vreme studija takođe nisam ništa gradio, nije bilo vremena zbog napornih studija, nije bilo para za delove niti mesta za rad u iznajmljenoj sobi, ali sam u to vreme upoznao pokojnog Mirka Vožnjaka i to je bilo lepo druženje i novi i žestok podsticaj za hi-fi audio.

Ponovo sam se aktivirao kad sam se zaposlio u EI – Fabrika VF uredjaja u Zemunu, negde posle 1971. Tamo sam upoznao drugara koji me je uveo u gradnju audio uredjaja sa tranzistorima i IC.

U Zemunu, u fabrici VF uredjaja, dobro sam ispekao engleski stručni jezik za elektroniku, čitajući (gutajući) audio radove iz časopisa „Wireless World“, na koji je biblioteka Fabrike VF uredjaja bila pretplaćena.

Pravi audiofiloski period nastaje pretplatom na američki časopis „The Audio Amateur – (TAA)“ počev od 1978 god.

Želim takodje da naglasim da se bavim samo analognom audio elektronikom.

Sa zvučnicima sam prekinuo pred kraj 90-tih, kad su počeli da se pojavljuju programi za simulacije, Thiel-Small parametri, itd., jer sam zaključio da neću imati dovoljno vremena da se i tim bavim studioznije.

Isto to važi za digitalni audio, imam samo osnovna znanja, za vreme moje dvodecenijske pauze se mnogo toga razvilo, ja sam u sedamdesetim godinama, mislim da bi mi trebalo previše vremena da dovoljno naučim kako bih došao do nivoa kao sa analognom elektronikom. Mislim da bi samo učio i učio a ne bih stigao ništa da praktično uradim :).

Da pomenem i četvrti hobi, koji je najkraće trajao (samo nekoliko godina), a odnosio se na posebnu primenu kompjuterskih programa u tzv. „Data Acquisition Sistems“, za razvoj staklenika sa tropskom klimom (sa daljinskim senzorima za kontrolu temperature, vlage, protoka vode, fenova za vetar (za raspršivanje cvetnog praha), svetlosti sa dve najbolje frekvencije za fotosintezu, itd., za tzv. hidroponski  uzgoj biljaka (bez korišćenja zemlje), naročito sam želeo da ostvarim uslove za uzgoj orhideja. Opšti programi za „Data Acquisition (DAQ) Systems“ su već postojali (kompanija NI – National Instruments), mogli su i kod nas da se kupe, kao i posebna kartica za ubacivanje u prazan slot u P.C.-u, trebalo je ubaciti potrebne dnevne, mesečne i godišnje zahteve za promene tropske klime. Podatke za to mi je nabavila iz Brazila moja sestra, koja je po struci bila metereolog za satelitsku meteorologiju, imala je širom sveta kolege koje su joj zdušno pomogle jer im je pričala o mojim idejama.

Nažalost, ni ovaj projekat nije dovršen zbog sankcija koje su nam nametnte devedesetih godina, trebalo je opstati bez novca celu deceniju sa dvoje male dece. Niko nije imao mogućnosti, od roditelja do bližih rodjaka, da nam pomaže, od početka braka smo moja supruga i ja sve sami uspeli da postignemo, počevši od potpune nule, i zbog toga su moji hobiji morali da trpe, da ih odlažem na neodredjeno vreme čekajući bolje prilike, važnija su bila naša deca i naš zajednički život u veoma teškim uslovima, ali ne žalim, sve smo postigli sto smo želeli i ponosni smo oboje na to.

Pozdrav, Branko