DUAL MN8010: HiFi sistem iz budućnosti

Submitted on: 22 нов 26

Website Address:

Category: HiFi - other

Website Rating:

Author's Description:

Ljubtelji HiFi-ja, a posebno evropskog, cene nemačku marku Dual o čijim sam kaset dekovima pisao i ovde. Meni lično je Dual nekako uvek bio simpatičan – narodski orjentisana firma, sa povremenim izletima u skuplje komponente i što je najvažnije, generalno poštena.
Bez obzira na respektabilni portfolio uređaja koje su pravili, ostali su najpoznatiji po gramofonima koji su bili niža, srednja ili viša srednja kategorija.

Istorijski, Dual je prošao kroz više kriznih perioda, prodaja i transformacija tokom svoje istorije – od kupovine od strane francuskog Thomson-a, preko prodaje nemačkom Schneider-u, pa do vlasništva od strane (opet nemačkog) Karstadt-a. Bilo je tu i podela u nekoliko jedinica koje su pokrivale različite oblasti audio/video tržišta i tako dalje. Ne bih da vas gušim o tome.

Evo primera kako im se menjao logo tokom godina:

Međutim, logo koji je na mini liniji MN 8010 je malo drugačiji:

Danas vidimo povampireni Dual u obliku gramofona, sa nekim skupljim i nekim jevtinijim modelima, po meni precenjenih vrednosti kao i veliki broj „audiofilskih“ HiFi uređaja od kojih mnogi koriste tehnologiju čiji je zenit davno prošao.

No, da se vratimo na našu priču:

Oko 1996. godine neko iz Duala je dobio ideju da napravi, rekao bih, jedinstvenu mini liniju koja bi odudarala od praktično svega na tržištu. Tako je nastala futuristička MN 8010, a najkraće bih je opisao kao pravi pogled u budućnost obložen jasnom vizijom i elegancijom. Bio je ovo hrabar potez: za firmu koja nema istoriju na pomenutom tržištu, posebno u kategoriji uređaja koji su donosili masu profita proizvođačima i gde su se sve mainstream kompanije snažno borile za svoje mesto pod suncem. Baciti rukavicu u lice prvenstveno japanskim kompanijama moglo je skupo da košta Dual, no očigledno je menadžment to prihvatio i ja im se iskreno divim na hrabrosti!

Takođe je očigledno da Dual nije tada imao sopstvene proizvodne kapacitete u cilju proizvodnje ili bi ih razvoj isuviše koštao, pa su odmah u startu imali ciljni proizvod koji su želeli da modifikuju i unaprede. I to u Evropi! Njihov „zemo“ Grundig je pravio skupu, kvalitetnu mini liniju iz Fine Arts serije sa generičkom oznakom M100, a sastojala se od pojačala, tjunera, CD plejera i kaset deka (i još ponečega…). Kao opcije ste mogli da izaberete risiver umesto pojačala i tjunera (imaju potpuno iste karakteristike) i trostruki CD plejer (3 CD changer) sa istim transportom ali drugačijim dekoderom i DAC-om u odnosu na singl CD plejer (TDA1545AT umesto SAA7350 DAC). Kao retka opcija postojalo je i malo surround pojačalo M100 ADPL.

Koliko se sećam, prodaja Dual MN 8010 je išla samo preko robnih kuća u vlasništvu Karstadt-a i to u Nemačkoj i Holandiji. Cena linije je bila 2.300 DEM (1.150 EUR), čime se ona svrstavala iznad Fine Arts M100 (oko 2.000 DEM u verziji 4 komponente sa pojačalom) i poznate i cenjene Onkyo Liverpool serije (4 komponente: CD plejer, tjuner, troglavi kaset dek i integrisano pojačalo po ceni oko 2.000 DEM). No, treba reći da ste za 2.300 DEM od Dual-a dobijali 5 komponenti, doduše u malo drugačijoj konfiguraciji: trostruki CD plejer, kaset dek, pretpojačalo sa tjunerom (prerisiver), snagaš i… dvosistemske zvučnike. Puna oznaka linije je bila MN 8010 G.

Treba reći da je postojala i retka verzija MN 8010 GA sa aktivnim (!!!) zvučnicima i tri komponente. Kod ove verzije snagaši (dva komada – monoblokovi) su bili ugrađeni u baze zvučnika, izigravajući njihova postolja – meni na slikama deluje nekako ružno. No, ono što je bitno jeste da u Dual-u nisu rešili da samo „natakare“ pasivni zvučnik na snagaša kojem su iščupali jedan kanal. Nasuprot tome, u zvučnike (usput, oznaka im je AS160) su stavili tri drajvera, dakle dodali srednjetonac, a u monoblok posebna pojačala za bas, srednjetonac i visokotonac – dakle sve po pravilima kvaliteta. No, i dalje su mi ti zvučnici ružni, ali bih jako voleo da ih čujem.

Sve ovo je za Dual zapravo pravio Grundig u svojoj fabrici u Portugalu, a nešto i u Nemačkoj (aktivne zvučnike, na primer) i ne znam koliko je upliv Grundig-ovih inženjera u celi projekat bio, ali siguran sam da nije bio zanemariv.

Poredeći specifikacije Dual-ove i Grundig-ove linije vidi se da su CD plejeri potpuno isti, dok dek ima malo bolju frekvencijsku karakteristiku, a i pojačala su malčice bolja u smislu za dlaku veće snage (90 umesto 80 vati na 4 oma), što znači da Dual na 8 oma može da isporuči možda 65 vati, za razliku od Grundig-a koji može 60.

Frekvencijski opseg i odnos signal/šum su deklarativno opet malo bolji kod Dual-a a damping faktor je isti. Sve u svemu, ili su merenja u okviru greške pa su većina karakteristika iste ili je Dual malo poboljšana verzija Grundig-ov linije M100.

No, ova priča nije o traženju dlake u jajetu, već o zvuku, izradi, a posebno i o tome kako je Dual u MN 8010 rešio da ugradi komandni sistem kakav je do tada bio nezamisliv, naročito ne u mini linijama. Tu je daljinska kontrola sa punjivom baterijom (radili su to i drugi npr. AVI i Quad), dvostranom komunikacijom (daljinski i šalje i prima podatke, radio je to i Bang & Olufsen, zatim Quad na primer, ali niko na mini linijama jer je preskupo) i pravim pravcatim dot matriks LCD ekranom, uz potpuni grafički korisnički interfejs (GUI) – e to već niko nije imao na daljincu.
Danas, kada imamo OLED ekrane na svakom koraku, ovo izgleda prevaziđeno i siroto, ali u to vreme, pa i 10 godina kasnije, pomenuto je bilo pravo čudo audio tehnike, a i šire.

Mnogi poznati proizvođači ni do 2010. i par godina kasnije nisu razvili grafički korisnički interfejs kakav je imao Dual te 1997., na svojoj mini liniji (!!!) već bi njihov interfejs često znao da više liči otprilike kao kada vam informatičar napravi nešto ružno, vi se bunite, a on kaže „Ali radi, zar ne? Pa šta hoćeš više?“. Tužna istina je da se mnogi audiofili pale na tako dizajnirane uređaje po sistemu „Čim je jednostavan, mora da dobro zvuči i da je sve otišlo u kvalitet reprodukcije.“, što je veoma često daleko od istine. Prava istina je da proizvođači audiofile često samo klepaju po džepu i ušima, usput gledajući još i da uštede koliko god mogu. Samo bacite pogled na Naim-ove interfejse na prvoj generaciji strimera, Cambridge Audio Stream Magic 6, da navedem samo par primera – sve je to jedna tuga. Ni drugi nisu bili bolji do 2010., retki su izuzeci.

Iskren da budem, ne znam ko je Dual-u i Grundig-u pomogao oko dizajna i proizvodnje ovakvog primopredajnog komandnog sistema. Prvo sam mislio da iza svega stoji Ruwido – ljubiteljima HiFi-ja možda malo poznati austrijski proizvođač izuzetno kvalitetnih daljinaca (upravo ih oni prave za malopre pomenutog Naim-a, a i mnoge druge), ali to nije bilo tačno.
Štampane ploče ovog sistema potpisao je Fusion Design – ako se radi o imenu kompanije ja ništa nisam uspeo da pronađem o njoj. Možda se oznaka odnosi na Autodesk Fusion softver za dizajniranje štampanih ploča, ali ne verujem u to… videćete zašto.

Daljinac ide na sistem punjivih baterija, koje baza automatski dopunjuje. Nema tačnih podataka koliko može da izdrži van baze, dok mu je za potpunu napunjenost ukoliko je prazan potrebno oko 8 časova.

Uglavnom, zamislite samo koliko je truda, rada, energije, projektovanja hardvera, korisničkog interfejsa i pisanja i testiranja softvera trebalo da se napravi ovako nešto od nule – jer ništa slično nije postojalo. Razvoj mora da je bio prilično skup i zahtevao je veeeeeliku dozu entuzijazma. Ovo naglašavam jer ono što je ponudio Dual je jedna zaokružena celina – ne bez mana, ali jedinstvena, elaborirana i odlična. Zbog toga vrlo visoku cenu Dual-ove MN 8010 od 2.300 DEM možemo gledati kao da je ispod tržišne vrednosti, tim pre jer nisu koristili bedne komponente na koje su natakarili sajns fikšn daljinac, već su jednu samu po sebi prilično kvalitetnu mini liniju premestili u zasebnu kategoriju uređaja. Bravo!!! Time su i zaslužili da ne budu zaboravljeni u istoriji HiFi-ja i na mojim stranicama.

Hajde da opišem samu liniju, a da vas, dragi pratioci, baš ne udavim:

 

Dual MN 8010 – opis

Odmah da kažem da i nema mnogo toga da se opiše na samom startu: od četiri komponente njih tri imaju ukupno dva dugmeta na sebi i četiri LED-ovke i to je to. Zanimljivo je da je na svakoj logo Dual-a i to metalni, ne jevtina plastika sa imitacijom metala.

Upravljanje se obavlja multipinskim konektorima koji prenose upravljačke i statusne signale, ali ne i zvuk – za to su zaduženi RCA konektori. Napajanja komponenti su potpuno odvojena, a  prerisiver ima i dva mrežna priključka – za CD i kaset dek, dok snagaš nije predviđen da se uključi u pomenute priključke, već ide direktno u mrežu, zbog svoje snage.

Prerisiver poseduje odvojivi daljinski upravljač koji liči na veliku staru igračku konzolu, ali vrlo lepo leži u rukama. Baziran je na dva rotaciona dugmeta (enkodera) koji imaju i mogućnost klika, kao i nekoliko tastera ispod ekrana čija se funkcija menja i ispisuje na samom ekranu, zavisno od potreba.

Dizajn je lep – kada se naviknete i lepši nego na većini slika na kojima izgleda nekako dosadno. No, kada uklonite daljinac ostaje da zjapi jedna rupetina na prerisiveru, koja celu pojavu čini dosta grotesknom.

Zadnja strana je uredna što se priključaka tiče i nemam nekih zamerki. Priključci za zvučnike su solidnog kvaliteta za to vreme i prihvataju golu žicu, viljuške i bananice.

 

Korišćenje MN8010

Futuristički dizajn se može ili ne mora dopasti različitim ljubiteljima dobrog zvuka. Isto se odnosi i na ergonomiju MN8010 i moje utiske pri korišćenju.

Podsećam, ovo je uređaj iz 1997. godine, a meni fascinantan kako je napravljen ispred svog vremena.

Softver za upravljanje je razvijen do detalja, evo samo nekih primera:

Tjuner:

Ima više modova prikaza: sa i bez RDS-a, ne samo u vezi imena stanice već i trake koja najlešće opisuje numeru koja se pušta.

Mod rada može da bude i lista stanica al i skala, koja je verna imitacija skala sa starih radio prijemnika sa frekvencom i nazivima stanica koje su memorisane. Memorisane stanice mogu da se brišu, a mogu im se menjati i imena.

Antenski ulaz može da se prilagodi da li je za klasičnu antenu ili kablovski radio.

 

Pojačalo

Poseduje tonske kontrole i fiziološku korekciju zvuka (loudness), a sve je prikazano na ekranu, s tim da su tonske kontrole u obliku gafike dvosistemskog zvučnika kome se naglašava bas jedinica i/ili visokotonska jedinica.

 

Kaset dek

Displej ima prikaz pik metara, kao i brojač trake u realnom vremenu koji se proračunava na osnovu brzine rotacije kolutova za namotavanje/odmotavanje trake, te prikazuje stvarnu poziciju od početka kasete. Ovo je retko na dekovima.

Pored toga, postoji mod pripreme trake za snimanje (nije kalibracija, ali bude zgodno), a i regulacija nivoa snimka, nažalost zajedno za oba kanala.

Tu su i Dolby B i C uy HX Pro, biranje moda autoreversa itd. Jedina komanda koja je prisutna na kućištu ove komponente jeste ona namenjena izbacivanju i ubacivanju kasete.

Kada uđete u meni deka, ne možete pokrenuti snimanje – ono se pokreće iz menija drugih izvora, recimo kada slušate CD pa hoćete da snimate. Malo je nezgodno, ali vremenom se naviknete.

Praktično sve informacije se u svakom momentu nalaze na displeju, voleo bih samo da su cifre brojača malo veće.

 

CD plejer

Ovo je pravi biser linije, bar što se opcija tiče.

Podržava tri diska, brzo ih menja i dovoljno brzo očitava. Pored standardnih opcija kao što je programiranje, podržava i opciju FTS – Philips-ov Favourite Track Selection sistem, koji pamti odabrane omiljene numere na disku, pa kada ubacite disk na kome znate da ne podnosite npr. petu i dvanaestu numeru, on će prepoznati disk i aktivirati setovanja u vezi numera koja ste unapred programirali. Takođe, možete dodeliti i imena diskovima – MN8010 ne podžava CD Text, ali je prilično blizu tome.

Ostali ulazi

Podržani su televizor, videorekorder i satelitski prijemnik, pretpostavljam iz Dual-ove tadašnje serije, sa podrškom za osnovne komande istih, što je baš lepo. U današnje vreme, naravno, mogu se koristiti kao standardni linijski ulazi.

Podržan je i gramofon, sa MM tipom zvučnice.

Linija podržava i Dolby Pro Logic sistem ukoliko zakačite redak DPL 120 centralni zvučnik. Ima više setovanja, ali mi nisu bila dostupna jer nisam posedovao pomenuti zvučnik.

Sistem

Sistemska podešavanja omogućavaju osvetljenost i kontrast, jezik i datum i vreme. Čak i alarm, ali me to nije zanimalo.

Nisam želeo da vas opteretim svim mogućim menijima ovog interfejsa, pa sam neke od njih izostavio.

 

Imaju li ovaj napredni korisnički interfejs i daljinac mana? Naravno, kao i skoro sve što je ikada napravljeno:

  • LCD displej je vrlo nezahvalan za čitanje po duglom, posebno kada se menja položaj po vertikali. Ovo je danak staroj LCD tehnologiji.
  • Baterija na daljincu kratko traje, svega pedesetak minuta van samog ležišta sa 3 x AAA NiMH baterijama. Daljinac, jednostavno, više troši, a mesta za veće baterije višeg kapaciteta nema.
  • Postavljanje daljinca u ležište može biti malo nezgodno i to treba raditi pažljivo.
  • Sistem ne hvata infracrvene komande iz svih mogućih uglova: morate biti ispred, sa možda do 20-30 stepeni sa strane da bi sistem prepoznao komandu. Kako je ovo dvokanalna komunikacija, bilo je zanimljivih situacija: pojačate zvuk i on se pojača, naravno :). Ali daljinac ne registruje povratnu informaciju da je zvuk pojačan i na displeju ostane stara informacija. Kada se približite prerisiveru, informacija se ažurira i prikaz jačine zvuka na daljinskoj konzoli se promeni. Ovo mi govori da dvosmerna komunikacija funkcioniše na principu stalne razmene statusa osnovnih parametara. Vrlo interesantno.
  • Komande kasne za deo sekunde: i pojačavanje i pikovi na deku i aktiviranje komandi kako CD plejera, tako i deka. Jednostavno je tako – pretpostavljam da je propusnost kanala komunikacije prilično niska i popunjena informacijama.
  • Kako ni CD plejer niti dek ne poseduju sopstvene komande, prelazak sa menija na meni nije tako prijatan kao na liniji gde svaka komponenta ima svoje komande. Zbog toga se korisnik oseća malo ograničeno u vezi korišćenja MN8010. Ali naviknete se nakon nekog vremena.
  • Oslobađanje modula daljinskog upravljača iz ležišta ide lako, ali potpuno vađenje zahteva da ga pažljivo uhvatite (ne za levo dugme, može da spadne) i skroz izvučete. Na samom daljincu ne postoji neko udubljenje gde bi ulegli prsti i lepo ga osigurali pri izvlačenju.

Bez obzira na sve navedene nedostatke, korišćenje Dual MN8010 mini linije je doživljaj za sebe. Naravno da bi danas to sve bilo naprednije i drugačije, ali je ipak fascinirajući osećaj koristiti daljinac koji više liči na neke stare glomazne portabl video igrice, a opet tako dobro leži u rukama.

 

Iznutra

Znajući da je MN8010 bazirana na Grundig Fine Arts M100 liniji, znao sam šta da očekujem u vezi CD plejera i deka, ali snagaš i preamp ne postoje unutar M100 sistema, no verovao sam da je samo pojačalo snage dosta slično. Prava enigma mi je bilo pretpojačalo, tačnije prerisiver jer u sebi poseduje i tjuner.

Na Internetu nisam našao ništa što bi me uputilo šta se nalazi u njemu. Otvorivši ga, kao i daljinski upravljač, zatekao sam mešavinu ploča od kojih su neke pravljene u Grundigu-u, a druge meni potpuno nepoznate, sa potpisom gorepomenute firme Fusion Design o kojoj apsolutno ništa nisam znao, a ne znam ni sada.

Uglavnom, konstrukcija prerisivera je bazirana na napajanju putem dva (!) transformatora jednake veličine. Tu su, zatim, dve velike horizontalne ploče, od kojih je donja zadužena za stabilizatore napona (pet, ako sam dobro izbrojao), kao i više osigurača koji liče na elektrolitske kondenzatore i potpuno su nedostupni za zamenu jer nema donje ploče koja može da se skine. To znači sledeće: da biste bilo šta od komponenti zamenili morate skinuti gornju ploču, dvadesetak šrafova, odspojiti prednje ploče preko multipinskih kablova i podići donju štampanu ploču. Stotinu puta bi bilo lakše samo da su stavili na šasiju uređaja donji poklopac koji se može ukloniti.

Pomenuta donja ploča poseduje i kontrolni, centralni procesor za upravljanje fukncijama linije, u smislu da on kontroliše ulaze, kolo za jačinu zvuka i tonske kontrole itd.

Gornja ploča je namenjena audio sekciji i sastoji se od selektora ulaza, poznatog IC Sanyo LC7821 kola, što je bilo popularno rešenje na kvalitetnijim mini linijama, jevtinijim pretpojačalima i nekim, čak i skupljim, pojačalima. Tu je i drugo kolo sa potpisom kompanije Sanyo – LC7537N, namenjeno elektronskoj kontroli jačine zvuka.

Fono sekcija je standardna, bazirana na LM833 operacionom pojačavaču, a pojačalo za slušalice koristi 4556AP operacioni integralac.

Tjuner sekcija je u obliku dugačke kartice postavljene vertikalno, nisam mnogo obraćao pažnju na nju. Uglavnom, front end je baziran na LA1266 kolu, stereo dekoder je LA3401, a RDS demodulator je SAA6579T – mislim da je ista konfiguracija kao u Fine Arts M 100-R risiveru i tjuneru iz iste serije. Sam radio prijemnik u MN 8010 inače ima odlične karakteristike ili, kako je moj davni učitelj HiFi-ja Dragan iz Sremčice rekao „sa nemačkim tjunerom ne možeš da pogrešiš“. Osetljivost mu je samo 1.1 mikrovolti, a ima i vrlo solidan odnos signal/šum od 75 dB (mono) i 69 dB (stereo), što je izuzetno za minilinije i all-in-one sisteme gde su se uglavnom ugrađivali inferiorniji tjuneri.

Iza prednje ploče nalazi se izuzetno (za to vreme) izrađena komunikaciona ploča Fusion Design, koja predstavlja infracrveni primopredajni modul za daljinski upravljač. Elektronika na ovoj ploči daleko prevazilazi lepu, ali manje više standardnu elektroniku ostatka sistema.

Na donju stranu ploče se nastavlja „šeširić“ tranzistor snage, MJ2955 na dosta velikom aluminijumskom hladnjaku, te je očigledno da je on regulator napona, ispostavilo se da daje +4 V.

Na ploči se nalaze logički čipovi tipa EPM7032LC33-15 koji je CPLD, odnosno programibilni logički uređaj, pretpostavljam direktno zadužen za  (meni) nepoznati komunkacioni protokol. No, ostatak govori malo više – za prenos se koristi RS232 standard. Da napravim digresiju, interesantno da zadnja stranica uređaja takođe poseduje RS232 port bez ikakvog objašnjenja, a ja pretpostavljam da je za potrebe unapređenja softvera. Kako bi se koristio RS232 za komunikaciju je zaduženo kolo ADM232AARN, dvokanalni prijemnik/predajnik, sa dva predajnika i dva prijemnika. Pretpostavljam da je ovo rešenje primenjeno kako bi se podigao propusni opseg i smanjilo kašnjenje (latencija) prenosa informacija ka modulu daljinca i od njega. Pored četiri infracrvene LE diode, tu su i dva IR prijemnika.

Pored toga, primetio sam i MAX713 kolo, namenjeno inteligentnom (ne AI) punjenju NiMH ili NiCD baterija. Nisam bio dovoljno pametan da na početku rastavim sekciju prednje ploče i pročitam način na koji je ovo kolo programirano, jer bih saznao za koliko ćelija je podešeno punjenje, što me je kasnije umalo tragično koštalo.

Daljinski upravljač je još fascinantniji: interesantna sekcija napajanja, sa pretvaračem napona za osvetljenje (nisam ga analizirao), kao i Fusion Design custom made čipovi o kojima ništa nema na Internetu. Tu su i SRAM moduli, dva komada, ukupnog kapaciteta 256 kilobita (32 KB), kao i klok na 14.7 MHz, ali i biser – Motorolin 16 bitski procesor iz serije 68xxx, u ovom slučaju MC68EC000FU8. Radi se o interno 32 bitskom procesoru, sa 16 bitskom magistralom. Ono što hoću da kažem jeste da je daljinski modul MN8010 u stvari računar sam za sebe, i to prilično moćan u to vreme u tako malom pakovanju. Mana je, pogađate, potrošnja struje čija vrednost mi se pri merenju vrtela čak oko jednog ampera.

Na drugoj strani pločice daljinca nalazi se i kolo sa oznakom GDU, što je verovatno programibilni drajver grafičkog korisničkog interfejsa (GUI), tj. skraćenica od „Graphical Display Unit“.

Ono što je lepo jeste koliko je ova mikroelektronika od strane Fusion Design odrađena pedantno i sa vrlo malo premoštavanja žicama, što nije uvek retkost za uređaje iz tog doba. Skidam kapu ovoj firmi.

Snagaš iz MN8010 je veoma sličan izlaznoj sekciji Grundig M 100-A pojačala i M 100-R risivera, uz malo više deklarisane snage od Grundig-a (10 W po kanalu na 4 oma). Damping faktor je dobar, veći od 100. Kao transformator se koristi model sa R jezgrom, a glavni filterski kondenzatori su Elna od 6.800 mfd, dva komada. Konstrukcija izlazne sekcije je dual mono, sa dva masivna hladnjaka sa svake strane unutrašnjosti.

 

Izlaznih tranzistora ima čak četiri po kanalu, to su Darlington tranzistori BDT64C i BDT65C. Gledajući generalno, snagaš je pošteno napravljen.

Bitno je reći da se i prerisiver i snagaš greju. Snagaš bude uglavnom mlak i to nije strašno, ali prerisiver ume prilično da se zagreje, posebno u slučaju kada je uključen a puni baterije daljinca u isto vreme. I snagaš i prerisiver na sebi imaju otvore za hlađenje, s tim da su na snagašu iz nekog razloga rebrasti.

Prerisiver se greje u sekciji ispravljanja i stabilizacije napona, gde mi se čini da neka od kola za stabilizaciju zaslužuju veće hladnjake i da je to moglo malo bolje da se reši. Na ispravljačkim diodama u liniji napajanja sam izmerio u jednom momentu čak 80 stepeni, a na stabilizatorima do 50 C.
Idealna konfiguracija ove linije je da i snagaš i prerisiver budu na vrhu, kako je prikazano u nekim reklamama – dakle kao dva tornja sa po dve komponente.

Kaset dek koristi standardni ALPS mehanizam, ali u opciji sa samo jednim motorom i par elektromagnetnih aktuatora, te ovo rešenje zahteva jedan remen i jednu gumicu. Ovaj tim mehanizma je dosta popularan, pouzdan, ali daleko od toga da je neki poseban kvalitet. No, ovde radi posao.

 

CD plejer je baziran na CDM12.1 pikapu, dok je DAC interesantni TDA1545A.

 

Radi se o jevtinom Philips DAC-u koji je koristio tzv. Continous Calibration sistem u cilju više otpornosti na starenje i temperaturne promene, a sama koncepcija uklanja izobličenje pri prelasku preko nulte tačke (zero-crossing distortion). Interesantno je da je svojevremeno TDA1545A bio cenjen zbog neočekivano dobrog zvuka za svoju kategoriju cene, te je bio popularan i u DIY projektima. Plejer poseduje dve osnovne ploče, kako je to često kod Philips baziranih sistema: dekoder (SAA7378) i DAC (TDA1545A) su ispod mehanizma, dok je na zadnjoj strani štampana ploča sa ispravljačima, stabilizatorima napajanja i mikrokontrolerom za upravljanje plejerom.

Izlaz sa DAC čipa ide direktno na audio izlaz, bez ikakve I/U konverzije i bafera.

 

Popravka

Linija koju sam kupio je stigla kompletno sa pripadajućim zvučnicima i, sem samih zvučnika koji su imali tragove transporta, bila je vrlo očuvana.

Pronašao sam da su od četiri plastična zuba koji drže prednju ploču prerisivera ukleštenu za poklopac, tri slomljena i trajno sam uspeo da zalepim dva, dok sa trećim nisam imao sreće i na kraju sam odustao.

Prerisiver je bio dosta prašnjav i očistio sam ga koliko sam mogao, bez rastavljanja. Snagaš nešto manje, a ostale komponente osrednje, ali ništa strašno.

Dek je imao fabrički remen na granici performansi, pa sam ga zamenio. On nije sladak za rad, što je čest slučaj kod dekova sa horizontalnim ulaganjem kasete, zbog ansambla mehanizma koji opslužuje ubacivanje i izbacivanje kasete.

CD je samo očišćen, uključujući i laser i to je bilo to.

Daljim ispitivanjem pronašao sam da radio slabo hvata stanice, a i one koje uhvati ne pušta u stereo modu niti prikazuje RDS podatke. Malo sam se poigrao i uštelovao ga, te je proradio odlično.

Dek je imao, nakon zamene remena, nešto višu brzinu (nisam je merio pre zamene remena), a i pogrešan azimut u jednom od smerova. Dodatno, uštelovao sam ga prema TDK D (nisam imao pri ruci BASF kasete prema kojima se Grundig-ovi uređaji šteluju, a nisam imao vremena da  tražim po silnim kutijama…) i to podešavanje je bilo blago, što mi je govorilo da je uređaj već bio fabrički dobro podešen i zadržao podešavanja tokom godina. Na kraju je prosvirao osetno bolje nego što sam očekivao.

Na kraju sam krenuo na najteži deo – zamenu baterije u daljincu. Ovo možda izgleda smešno, ali nisam znao ni kakve su baterije korišćene, niti koliko njih, ni šta je plus, a šta minus na konektoru – neko je uklonio bateriju verovatno da je zameni, pa nije našao adekvatnu i to je tako ostalo.

Uspeo sam da nađem vezu jednog konektora za bateriju i jednog konektora na bazi (prerisiveru) jer daljinac dobija napajanje i još nešto putem četiri pina iz baze (prerisivera) putem kontakata sa svoje donje strane.

 

Zaključio sam da je napajanje samog daljinca i punjenje baterije naponom od 4 V, za koje je zadužen ranije pomenuti veliki MJE2955 „šeširić“ tranzistor u unutrašnjosti prerisivera. Zaključio sam da se skoro sigurno (a pogrešno) pune dve NiCD ili NiMH baterije, koje u maksimumu mogu da ostvare oko 2.8 V u serijskoj vezi, te je razlika od oko 1.2 V bila dovoljna da ostvari tok struje.

Rasklopio sam daljinac, mora se biti malo pažljiv, sve se može, nije napravljen da ne može da se rasklopi već je sve vrlo lepo organizovano (za razliku od nekih drugih).

Odlemio sam stari konektor i zalemio i osigurao lepkom dve žice, da ih povežem sa nosačem za dve AA baterje koji sam jedva uspeo da nađem i kupim – hteo sam elegantno rešenje. Da bi sve stalo, morao sam da uklonim neke plastične pritiskače sa poklopca, zbog čega mi je danas žao…

 

 

Kada sam sve završio i pažljivo sklopio daljinac, ubacio sam baterije. On nije odmah proradio, jer je neophodno da se ubaci u ležište uključenog prerisivera i time inicijalizuje. Sve je proradilo, baterije (ubacio sam namerno prazne, ali sam probao i sa punim) su radile naizgled kako treba, sve je funkcionisalo, baterije su se punile.

Ali, avaj… nakon jedne noći sam primetio da se daljinac dosta greje i proverio baterije – bile su vrele, deformisane, sa puknutom plasticnom navlakom sa podacima, a jedna je i malo procurela. Dobro nisu eksplodirale, užas!!! Imao sam sreću da nije sve pocrkalo!

Napravio sam merni sistem, nekako ubacio žičice da izmerim jačinu struje i zaključio da je struja punjenja baterija oko 770 mA, a jedva nešto niža kada su pune, te se one konstantno prepunjavaju i pregrevaju. Druga opcija je bila da pokušam sa tri baterije, ali zbog dimenzija one su morale biti AAA.
Tokom eksperimenata sa tri baterije, počela je nenadano da mi se javlja poruka „low battery“ na displeju daljinca, iako je bio u ležištu i trebalo je da vuče napajanje iz prerisivera i puni baterije. I onda je sve utihnulo – daljinac je postao mrtav, a sa njim i prerisiver koji nije mogao da se uključi, mada sam video da pokušava komunikaciju putem infracrvenih dioda.

Kuku, Zorane, šta učini? Prošao sam okvirno kroz risiver i ništa nisam našao, do donje ploče gde su napajanja nisam ni mogao lako da dođem. Pozvao sam drugara, vrhunskog majstora za audio tehniku, ali je Voja bio bolestan. Reših da probam sam, pa šta bude.

Rasklopio sam prerisiver i pokušao da pratim šta se dešava. Video sam da sam izgubio 4 V napajanje za daljinac, a ono je vodilo do tranzistora „šeširića“ koji je dobijao samo 2.2 V i naravno nije mogao dati 4 V na izlazu. Da bih dalje pratio signal, morao sam rasklopiti celi prerisiver, do kraja – 20 ili slično štafova.

 

Našao sam liniju koja napaja „šeširić“ i video da bez opterećenja napon veom polako raste. Linija je vukla napajanje od jednog od sekundara trafoa, preko osigurača od čak 2.5 A, ali je on bio ispravan. Evo ga skroz dole na slici:

 

Na kraju sam uporedio skok naizmenične struje na ulazu kola (to je grecov spoj – ispravljač sa 4 diode i jednim kondenzatorom od 4.700 uF). Naizmenični napon je brzo rastao po uključenju do oko 10 V, faktički momentalno, dok je jednosmerni kilavio više od pola minuta.

 

Rešio sam da zamenim i diode kojima nisam mogao da pročitam oznaku ali su mi delovale kao neke iz 1N400x serije i ispostavilo se da su 4004 od samo 1 A. Stavio sam Philips-ove brze diode adekvatnih karakteristika, ali 2 A, jer ispred njih ima već osigurač pa će u slučaju otkaza spasiti trafo. Sa 2 A diode će imati manje opterećenje od 4004.

Po uklanjanju, ispostavilo se da su dve 4004 bile u prekidu, dok je kondenzator bio ispravan ali sam ga ipak zamenio. Evo pomenutog jednostavnog ispravljačkog kola na slici – veliki kondenzator i četiri diode na horizontalnoj ploči, pre zamene:

Potom su na red došli sklapanje i proba – „šeširić“ je počeo da dobija 12 V na ulazu i davao 4 V na izlazu.

Kada sam već imao (ponovo) ispravan prerisiver, rasklopio sam ga do kraja i oprao šasiju:

 

Zatim sam napravio baterijsku banku od 3 komada AAA baterija i spojio na napajanje. Sistem je proradio bez grejanja baterija pri punjenju, ne izdrži više od 50 minuta van ležišta, ali sam ga bar pokrenuo kako treba i upotrebljiv je. Zbog pritiskača na poklopcu baterija koje sam uklonio, stavio sam parčence sunđera da baterije ne bi zveckale pri okretanju daljinca u rukama. Nažalost, usled promene broja baterija više nije bilo mesta za nosač baterija, te sam morao da ga uklonim, baterije sam direktno povezao na žice.

 

Najzad, nakon dva i kusur vikenda rada, bilo je vreme da čujem ovu Dual-ovu lepoticu.

 

Zvuk

Odmah ću reći šta mi se nije svidelo: pojačalo za slušalice. Iako mi izgleda da je to klasična implementacija bazirana na standardnom 4556 operacionom pojačavaču, zvuk je bio loš: tonski pomeren ka srednjim i visokim tonovima, kompresovan, sa slabim basom.

Nisam imao vremena da se igram zamenom elektrolitskih kondenzatora i operacionog pojačavača, jer je možda problem do neke od komponenti, ali generalno zvuk je bio loš, no uopšte ne mora da znači da je nešto neispravno.

Nadao sam se da neću dobiti isti rezultat i na linijskim izlazima pretpojačala, odnosno putem snagaša na zvučnicima.

I… nisam, bio sam iznenađen koliko ova linija lepo zvuči. Probao sam je sa klasičnim komercijalnim fabričkim interkonektima, a zatim i sa FTA i WAY Cables kablovima, na svojim vernim Elac FS210 Anniversary zvučnicima. Kao izvor sam koristio ugrađeni tjuner (koji je zvučao naravno loše putem slušalica), zatim Dual CD plejer od ove mini linije i, na kraju Sony HAP-Z1 ES audio server.

U svakom slučaju dobio sam konzistentne rezultate: bolji kablovi dali su nešto veću prostornost i malčice više detalja, ali ništa epohalno u odnosu na fabričke koji su se pokazali neočekivano dobro. CD plejer i Sony HDD server su dali slične rezultate: Sony je bolji na svim područjima, ali je iznenađujuće kako se mali CD changer drži.

Čak je i tjuner bio prilično dobar i sasvim pristojan za usputno slušanje.

Prešavši na kaset dek, očekivao sam solidan zvuk mini linije, ali dobio sam daleko bolji rezultat: snimak je savršeno čist, detalji i dinamika su dobri, a sam snimak na drugom deku na kojem sam ga probao (TEAC V-7010) zvuči daleko bolje od nekih izvikanih dekova iz osamdesetih godina, na primer… i bolje nego na samom MN8010 deku, što govori da je sekcija snimanja odlična.

Da se vratimo na samo kombinaciju prerisivera i snagaša – kakav je taj zvuk MN8010 o kome pričam?

Prvo što iznenađuje jeste bas kakav ne očekujete od mini linije: snažan, mek i voluminozan, utisak je da snagaš može da pogura i dosta lenje kutije bez muke. Dakle, bas MN8010 je prijatan, dinamičan, možda nije detaljan i ne ide do samog dna ali je daleko iznad svega što sam očekivao od ovog uređaja.

Srednji tonovi, kao i visoki su veoma uravnoteženi: nema udubljenja, tonskih rupa niti nekonzistentnosti, sve je umereno, meko, detaljno i vrlo živahno, odnosno dinamično. Kompletan doživljaj muzike je takav da se dobija jasan utisak kako je MN8010 jedna veoma muzikalna i ritmična sprava, čistog i jasnog zvuka, bez očiglednih zamućenja ili lažnih fasada kojima pokušava da dočara ono što ne može da postigne. Rezultat je daleko, daleko bolji nego što sam očekivao. Nije ovo high end, naravno, ali je jedan dobar HiFi u rangu odvojenih komponenti pune veličine, što je itekakav kompliment imajući u vidu koliko je teško to postići u malim komercijalnim formatima audio uređaja.

 

Pretpojačalo za gramofon nisam testirao, nisam imao vremena da se igram njim.

Ono što me je više zanimalo jeste kako Dual MN8010 zvuči na sopstvenim zvučnicima.

DUAL MN 8010 SP zvučnici – opis

 

Siguran sam da su ovi zvučnici, kao i veći deo MN8010, napravljeni u Grundig-u, poreklo im je isto iz Portugala. Nisam skidao drajvere samih kutija da pogledam ko je njihov proizvođač.
Inače, radi se o dvosistemskim bas refleks zvučnim kutijama, nominalne snage 100 W i otpora 4 oma. Frekvencijski opseg je deklarisan od 40 do 22.000 Hz, a proizvedene su u Portugalu (u, pretpostavljam, Grundig-ovoj fabrici). Bas/srednjotonska jedinica je prečnika 6 inča, sa gumenim vešanjem, dok je kalotni visokotonac prečnika jednog inča (2.54 cm). Bas refleks otvor je napred. Dizajnerski, ove kutije se uklapaju u ideju o izgledu linije, ali su manje ekstravagantne i nisu baš privlačne, bar ne meni. Maske pokrivaju veći deo kutije, a donji deo sa otvorom za bas refleks koji je izbočen, dolazi u ravan maske. Položaj bas refleks otvora govori da bi mogle da budu blizu zadnjeg zida, što je nekada zgodno.

Dual MN8010 – sa sopstvenim zvučnicima

Zvučno, ove kutije se pristojno uklapaju sa ostatkom sistema, ali da bi se dobio jasno bolji rezultat preporučujem neke fine podnostojeće (ili ko nema uslova za njih, regalske) zvučnike. Dual kutije imaju dosta snažan bas koji ne ide do dna, a dobra osobina su im topao zvuk i nežni detalji na gornjem ekstremu, što nisam očekivao. Iako su po svim parametrima performansi jasno ispod Elac FS210A, što je i očekivano, oni su dobri jer nisu zamućeni, zvuk nije kao iz pećine, kutije se trude da budu korektne i uspevaju u tome. Zvučna slika je prilično čista i detaljna, naročito u srednjem i gornjem opsegu, ali širina scene se svodi na ono što je između kutija.
U samom sweet spot-u znaju da zvuče „kutijasto“, a u nekim tačkama van sweet spot-a prilično jadno. Po meni, jevtine Wharfedale D310 su bolje rešenje – možda Dual-ovi zvučnici naglašavaju malo više bas, ali D310 imaju sveukupno bolji zvuk.

 

Moguće je da sam prestrog prema ovim kutijama – nisu one loše, ipak su i one bile uključene u cenu od 2.300 DEM i čovek ne treba da očekuje bog zna šta. Ali, ni na njima se nije štedelo, kao ni na ostatku linije i one ispunjavaju svoj zadatak sasvim dobro. Štos je u tome da ostatak sistema može više i to treba iskoristiti.

 

Zaključak

Danas Dual MN 8010 linije mogu da se nađu po oglasima, ali ih slabo ko hoće: ono što je nekada bilo vanvremensko, često u budućnosti ljudima izgleda rudimentarno, grubo i ružno. Zbog toga će se pojačala sa dva ili tri dugmeta uvek prodavati, kao i crne lakovane cipele. Ali Dual MN 8010 nije zaslužila takvu sudbinu. Naprotiv. Daleko ispred svog vremena, ona pokazuje jednu odvažnost i hrabrost projektanata, inženjera i menadžmenta da donesu odluku i da je isteraju do kraja, zakoračivši gde niko do tada, a ni godinama kasnije, nije.
Zaista bih voleo da čujem neku insajdersku priču o tome kako je ova linija nastala, koja je tu bila ideja i kako je sve ostvareno. Dual nakon nje više nije pravio čak ni slične izlete.

Poredivši MN8010 sa vrhunskim mini linijama tog vremena, na primer TEAC Reference 500 ili Onkyo Liverpool serijom, Dual u inženjerskom smislu nije ništa lošije napravljen od njih, naprotiv. Ni jednog momenta se ne stvara utisak da je sav novac otišao na futuristični način upravljanja sistemom, dok je ostalo dizajnirano mediokritetski, uz štednju kao osnovnu premisu. Nasuprot, MN8010 je vrhunska mini linija sa ekstravagantnim dodatkom koji se dobija skoro ispod cene.

Ako nabavite MN 8010, razmislite o nekim poštenim zvučnicima, polovnim, koji su koštali 700-2.000 EUR i ona će se vrlo lepo uklopiti. Dodajte neki kršten strimer ili strimer/PC i DAC i uživaćete u dobrom HiFi zvuku, verujte mi. Čak ćete se zapitati šta novi sistemi pružaju drastično više za sumanuto višu cenu.

Šta reći sem: kapa dole Dual-u, dugo sam razmišljao da li da kupim MN 8010 i na kraju mogu reći da me je MN 8010 uveselila i ulepšala mi život.

Kada sam, nakon nekoliko nedelja, raklopio MN 8010, mislim da je najviše patio naš kućni mačak – obožavao je da leži na njoj i greje se…

Comments are closed.