AIWA AD-F700: Motor jedan ali vredan

Submitted on: 15 дец 20

Website Address:

Category: Analog recorders/players

Website Rating:

Author's Description:

Aiwa je tokom osamdesetih i devedesetih godina bila veoma ozbiljan igrač, posebno u nižoj i srednjoj kategoriji dekova. Šalio sam se da je uspevala da napravi možda najbolje „plastikance“ od svih: njihovi dekovi iz osamdesetih i devedesetih su bili ili skoro totalni plastikanci, lagani za pod mišku ili aždaje poput XK009 ili XKS9000. Sredine, nekako, nije bilo, za razliku od Sony-ja, na primer.

Model AD-F700 se pojavio negde 1988. godine po ceni od relativno visokih 300 EUR. Nažalost i on je „plastikanac“ sa plastičnom prednjom maskom i masom od nepunih 5 kg. Model iznad, Aiwa AD-F800 koštala je svega 50 EUR više, ali nije imala daljinski upravljač uključen u cenu, pa čak ni opciju nezavisnog bežičnog daljinskog upravljanja. No, zato je posedovala tri glave, dva motora i dva zamajca u zatvorenoj petlji (doduše sve tanko i relativno jadno, ali ipak…).

Ovaj japanski proizvođač je sjajno balansirao svojim modelima – hoćete troglavi dek sa boljom mehanikom za skoro isti novac… izvolite. Želite li udobnost rukovanja sa nekim kvalitetnijim pretenzijama ali bez tri glave… imamo i to.

 

Ono što se izdvaja na AD-F700, koja je bila njihov najbolji dvoglavi singl dek iz serije, jeste lep dvobojni displej. Nije on mnogo informativan: pikovi su fini, jasni, odlični, sa zadržavanjem ali bez dodatnih informacija pa je korišćenje nekih opcija praktično teško pri slabom osvetljenju jer se morate uzdati u taktilni osećaj da li ste nešto uključili ili ne. Na primer, status Dolby sistema se može videti samo prema položaju prekidača, isto je i za MPX filter i korisnu CD Direct funkciju. Tip trake takođe nije prikazan nigde, a Aiwa ima automatski selektor – ovo predstavlja problem ukoliko mikroprekidači zahtevaju čišćenje pa dek pogrešno detektuje tip trake, a ne daje informaciju o tome. Srećom, nisam primetio da se to dešava na ovom tipu mehanike.

Od zanimljivih funkcija tu je cue/rewiev za brzo premotavanje sa preslušavanjem, nekada veoma popularna funkcija koja je kasnije uglavnom ostala na profesionalnim kaset dekovima, DAT mašinama itd. Unutrašnjost mehanizma je osvetljena tako da se, uz malo truda, može videti dokle je stigla kaseta… lepo.

Pored svega, tu je i varijabilni bias koji je koristan a Aiwa je imala običaj da lepi nalepnice sa položajima bias potenciometra za najčešće korišćene tipove kaseta – vrlo praktično. Na kraju, izlaz za slušalice, sa potenciometrom, za ljubitelje male noćne muzike.

Sama mehanika je relativno bučna zbog korišćenja elektromagnetnih aktuatora, ali nije ništa preterano. Ono što je dobro, a što veoma cenim, je brzi autostop sistem koji reaguje kao na Nakamichi dekovima i na kraju kasete sprečava dugotrajnije istezanje trake.

Zanimljivo je da pri izbacivanju kasete dek resetuje digitalni brojač trake, što je retkost i uglavnom odgovara korisnicima.

Iznutra

Aiwa AD-F700 poseduje mehanizam koji nije baš asketski u smislu konstrukcije, ali ima samo jedan motor koji obavlja sve. Iako ne izgleda bogzna šta, ovaj transport je prilično trajan, retko zahteva održavanje jer je baziran na zupčanicima i solidniji nego što bi se na prvi pogled reklo. Stabilizaciji kasete pomaže AMTS – kako su samo voleli volšebne skraćenice, u ovom slučaju to je Anti Modulation Tape Stabilizer integrisan u mehanizmu za pritiskanje kasete prema transportu i u isto vreme dampiranju vibracija u prilikom rada mehanizma kasete, što smanjuje neželjenu modulaciju signala usled pomenutih.

Interesantno je da su dodali i dve antivibracione ploče od nekog materijala sličnog gumi na zadnjoj strani uređaja, sa unutrašnje strane.

Takodje mi se dopalo i korišćenje releja pri promeni modaliteta rada sa reprodukcije na snimanje, umesto popularnih 4066 kola koja degradiraju zvuk.

No, zvezda predstave je amorfna glava za reprodukciju i snimanje – u to vreme od singl modela amorfnu glavu (doduše drugog tipa) imao je samo top model – XK009 Excelia.

 

Zvuk

Mislim da je, u kategoriji jevtinijih dekova (mada AD-F700 već srednja kategorija) Aiwa bila sjajna, možda i neprevaziđena zajedno sa Yamaha-om. Sećam se čak i neke njihove mini linije koju sam kupio oko 2000. godine, plastična, osrednjeg zvuka ali snimak sa kasete je bio za poštovanje.

No, da se vratim na AD-F700: za jedan dek ove kategorije Aiwa zvuči vrlo solidno i ima tipični pečat zvuka kakav poseduju i AD-F810, 850, AD-R707, kao i neki drugi. To znači da je reprodukcija sopstvenog snimka sjajna kohezija muzikalnosti, detaljnosti i dinamike. Ovo ne znači da Aiwa nema mana, naprotiv: bas je malo loptast, sa nešto manje tela i udarca nego što bih želeo, ali je generalno dobro definisan. Nardoski rečeno, zvuči malo tanje. To „tanje“ je sasvim prihvatljivo i ne mogu ga navesti kao ozbiljnu manu, mnogi slušaoci na jevtinijim sistemima to neće ni primetiti, potreban je solidan izvor i ostatak sistema da se to oseti… ili stavite pored jedan, na primer, Sony TC-K970ES i probajte poređenje jedan na jedan.

Reprodukcija glasa je jedna od najboljih u klasi koju sam čuo, prirodna i prenosi emocije a detalji visokih su stabilni i neočekivano dobri – nisu forsirani, HX Pro implementacija odlično radi i nema osećaja „prštanja“ na gornjem ekstremu.

Iako sam napisao na početku pasusa da je Aiwa AD-F700 „sjajna kohezija muzikalnosti, detaljnosti i dinamike“ nekada možete osetiti nedostatak dinamike na normal kasetama – Yamaha se trudi iz petnih žila, ali nije to to. Zbog toga preporučujem da se snimci na njima obavljaju na višim nivoima, u skladu sa mogućnostima kasete, kako biste ostvarili nekoliko decibela više dinamike, a to se oseti i pri slušanju muzike. Na hrom trakama koje sam probao nisam primetio ovaj problem i zato ih preporučujem za pravljenje bitnijih snimaka. Metal kasete nisam testirao, njihova cena danas često prevazilazi cenu ovog deka, a i nisam imao vremena za dugotrajno testiranje i merenje.

Gledajući generalno može se reći da Aiwa zapravo fascinira u tome koliko uspeva da harmonijom svog zvuka krije sopstvene mane – ona ne forsira ništa, ne krije ništa, ali homogenost i iskrenost njene reprodukcije su sjajne – kao žena koja se nije utegla, već znate da su njene prirodne obline, sa svim manama, mnogo lepše od neke namiguše.

Zvučna slika je stabilna ali sasvim blago prekrivena izmaglicom, te to pruža subjektivni osećaj blago dodate topline u zvuku, mada ja više volim kada je sve kristalno čisto, ali to je već stvar ukusa. Mislim da bi ljubitelji pop muzike mogli biti prilično zadovoljni ovim modelom.

Lično više voleo dva motora u transportu i malo više svetlećih dioda u cilju informacija umesto daljinskog upravljača, ali u Aiwa-i su tako odlučili. Sem toga, više motora u mehanizmu ne znači uvek bolje, već može značiti i glavobolju – jedan od najboljih dekova ikada, Bang&Olufsen Beocord 9000 (i njegovi saborci) koristio je samo jedan motor, a prednosti takvog pristupa proizvođač je objasnio u posebnom dokumentu.

Nemojte da vas uplaši moje navođenje mana – u poslednje vreme imao sam na radnom i test stolu nekoliko fascinantnih dekova koji nisu bili high end u svoje vreme. Aiwa-u AD-F700 sam surovo ocenjivao, kao da se radi o Nakamichi deku visoke kategorije.

Poslednje što bih mogao dodati, ali svakako veoma bitno određenom krugu ljubitelja u koje i sam spadam, jeste da je izlaz za slušalice sasvim dobar i mogu ga oceniti kao veoma upotrebljiv. Tačnije, ako koristite one jevtine, fabričke interkonekcijske kablove a volite slušalice, probajte direktno korišćenje izlaza za slušalice na Aiwa-i… garantujem vam da se nećete razočarati.

U ovoj kategoriji moj favorit je Yamaha KX-300, koja iako jevtinija, daje fascinantan zvuk za svoju kategoriju, a neke od njenih opcija bi pre odgovarale nekom daleko skupljem deku. No, AD-F700 ima daleko bolji prikaz pikova, što je dosta bitni pri snimanju. Ovaj dek je za preporuku, svakako, ako tražite jednostavan, relativno lep (ja volim srebrne ali…) i dovoljno pouzdan da pušta vaše stare trake ili da se igrate novim.

Comments are closed.