Groteskni sjaj srpske grimase

Submitted on: 08 сеп 11

Website Address:

Category: Blog: Zoran Karapandzic

Website Rating:

Author's Description:

Piše: Zoran Karapandžić

Za svojih četrdesetak godina života ne mogu reći da sam video baš puno sveta: kao mali imao sam priliku da ugledam Italiju i Grčku, a zatim je nastupila Velika Pauza, period u kojem se slabo putovalo iz turističkih, a češće iz nekih drugih pobuda. U kasnijem periodu života upoznao sam više evropskih i severnoafričkih zemalja, uglavnom kao turista. Svuda gde sam boravio trudio sam se da budem uljudan i vaspitan – duboko u meni ukorenjeno je uverenje da je svaki turista jedan mali ambasador naroda kojem pripada i države iz koje potiče, te da ga domaćini tako i doživljavaju. Iz zemalja u kojima sam bio nosim veliki broj pozitivnih utisaka i manji broj onih drugih…

Jedna od stvari koje sam primetio pri prvom susretu sa zaposlenima u hotelu u Egiptu, pre nekoliko godina, jeste bio čudan, skrivenoprezriv pogled u njihovim očima, kao da nisu mogli da sakriju šta su pomislili. A meni se učinilo da žele da kažu: „Evo ga još jedan (odvratni) turista iz Srbije.“ Nisam, na početku, ovo shvatao. Mislio sam da će možda biti drugačije od Tunisa kada nam je vodič rekao da su njega pitali zbog čega srpski turisti NIKADA ne kažu „molim“ i „hvala“. imajući u vidu kakav milje ljudi je (uglavnom) putovao poslednjih dvadesetak godina u daleke nam zemlje, sasvim mi je bilo jasno da njihov rečnik ne sadrži pomenute pojmove, te da ih nikada neće ni sadržati.

U Egiptu sam sreo dosta naših ljudi, ali vrlo malo onih sa kojima sam mogao da uspostavim kontakt: uobražene mlade mame koje su došle na drugi odmor tog leta sa svojim detetom i obaveznom Gospođom Mamom Pomoćnicom, ostavivši muža da uvećava porodično novčano bogatstvo, bile su stereotip. Dvostrani markirani kostimi, savršene depilacije i lice nežno kao kod deteta su njihovi aduti pred drugima. Intelekt je, takođe, bio na visokom nivou: jedna od njih je čula kako će cele sledeće nedelje liti kiša u Egiptu, pa je žurila da vidi piramide. Kiša u tom delu Egipta, zaista, pada – ali samo jednom godišnje i to vrlo kratko, možda sat vremena. No, bitno je da se ona jaaaako zabrinula, sirotica.

Ni muškarci nisu bili bolji: retki su znali da kažu „Dobar dan“ i to samo posle mog pozdrava, strogo se pazilo da to nikada ne bude pre nego što ja prvi izgovorim čarobne reči. Oni, „važniji“, nisu ni odgovarali na pozdrav. Nekoliko hrabrih crnogorskih đetića se odmah ujedinilo, valjda prema plemenskim vezama, i okupiralo jedan od bazena koji su ostali odmah prozvali „Bazen Montenegro“. Njihovo skandalozno ponašanje me je ostavilo u šoku: all inclusive aranžman je obuhvatao sve, skoro da su turiste na rukama nosili, baš onako kako Turci i Egipćani znaju da gosta učine  bitnim. Đetići, od kojih većina oženjeni ljudi sa decom, naručivali su pivo i prosipali ga u travu pred konobarom. I tako trideset puta tokom prepodneva. Da napomenem kako konobar u Egiptu ima mesečnu platu od pedesetak evra i teško može sebi da priušti bilo kakav luksuz – to vidite po starim, istrošenim motociklima koji se kriju iza hotela daleko od pogleda gostiju i skromnoj odeći u kojoj odlaze kući. No, tu nije kraj – Montenigrinci su učili jednog od konobara srpskom jeziku – tada još nije bio u upotrebi crnogoski.  Rečnik se svodio na psovke samoponižavanja, gde je konobar govorio ružne reči o samom sebi, a hrabri grlati turisti iz nekada bratske države su se grohotom smejali. Moj komentar da to nije u redu prema njemu nije dao nikakav rezultat. Za mene je najveća uvreda od svega bilo to što su se ovi izrodi predstavljali kao građani Srbije, iako su Srbiju videli samo na razglednici poslatoj od svojih rođaka.

Ove godine smo porodično rešili da se lociramo nešto bliže, u Grčku. Peščane plaže omiljene destinacije većine naše turističke populacije, poslovično ljubazni i profesionalni domaćini i blizina i jednostavnost puta, uz povoljne cene i voljeni nam „paradajz turizam“ su nešto čemu je teško odoleti, posebno u vremenu finansijske krize. Za destinaciju smo odabrali gradić koji ću jednostavno zvati Grad i jedan takozvani hotel – u stvari skup apartmana sa kafićem, koji ću zvati Hotel. Da krenemo iz početka: Hotel je nov, star svega par godina i vrlo lepo (za grčke uslove), luksuzno i funkcionalno osmišljen i opremljen. Usluga je prva liga: jedna mlađa curica šparta po hotelu uzduž i popreko, a druga je tu da pripomogne i zameni prvu kada se za to pojavi potreba. S vremena na vreme primećujem i jednako hitru gospođu u najboljim godinama, koja jednostavno rešava sve probleme kakvih može da bude u Hotelu čiji broj apartmana iznosi nešto preko dvadesetak.

Radoznao po prirodi, saznao sam da je Hotel vlasništvo ruske porodice, da je otac godinama radio u inostranstvu, gde je i upoznao svoju suprugu, Ruskinju – malopre pomenutu Gospođu. U Grčkoj su podigli ovaj pansion koji ih je, uz kredite, koštao par miliona evra, za nas nezamisliva suma novca. Saznao sam da imaju i velelepnu kuću i još štošta, a sve to, logično, ipak podrazumeva debeli konto na računu. Dve curice zadužene za hotel su u svojim dvadesetim godinama života i kćeri su vlasnika. Tokom sezone njihov posao je bio da brinu o svemu, a najčešće smo viđali Stariju Kćer: ako bi neki od gostiju naručili piće, ona bi ga brzo donela na plažu, pedesetak metara dalje. Ukoliko bi nekome zatrebali novi peškiri i posteljina, bila bi tu. Upoznavanje sa novim gostima i raspored apartmana su, takođe, bili njen posao, a više puta tokom dana i na kraju večeri skupljala bi čaše i slično smeće te čistila pesak sa ležaljki koji je ostao iza turista. Sklapala bi suncobrane kojih je, brat bratu, bilo dvadesetak, uz šezdesetak ležaljki, gasila zaboravljenu vodu na obližnjoj česmi i slično. Potom bi sedela do kasno na recepciji, verovatno odgovarajući na upite vezane za raspoloživost apartmana, koje je, usput, redovno obilazila posle odlaska turista i pomagala u čišćenju. Njena brzina kretanja je takva da skoro morate da trčite da postignete jednaku meru. Ljubaznost, pristojnost i ljudski osmeh su nešto što su gosti imali u svakom trenutku.

Supruzi i meni je bilo neverovatan nivo poleta sa kojim su one radile svoj posao: pobogu, pa one su kćeri MILIONERA!!! Jednog dana će biti vlasnice. Možete li zamisliti da u Srbiji postoji kćer čoveka koji poseduje milionsku imovinu u evrima, a da njegova mezimica čisti iza drugih ljudi, baca smeće, juri od jutra do sutra radeći najgoru fizikaliju? Ili supruga koja radi to isto? Zar ne bi trebalo da one samo misle o pilinzima, masažama, odlasku u teretanu na „vidi kakva mi je guza“ tretman i bauljanje po splavovima i kafićima do kasno u noć, uz kompletni višečasovni tretman lica, zamarajući i prenaporni izbor odeće i auta koji će joj tata kupiti jer je njen, zaboga, star već dve godine i nije više „in“? Nešto definitivno nije u redu kada Grkinje Milionerke moraju da rade. Ili se samo foliraju? Kuda ide ovaj svet? Ili… možda… Srbija ipak nije Centar Sveta i nije sve tako kao što smo navikli gledajući svakodnevnicu oko sebe?

Sledeći šok sam doživeo kada nam je u apartman došao ljubazni, omaleni, prosedi čikica Bucko da zameni crevo na tušu koje je prslo. Na moj kometar „Do You need any help?“ samo se nasmešio, zamenio crevo i izašao za nekoliko sekundi iz apartmana, jednako tiho kako je i ušao. Mislim da nije baš vešt sa engleskim, majstori obično nisu. Ali, malo kasnije se pokazao vrlo veštim vozeći novog novcatog Mercedesa AMG. Naravno, to je bio vlasnik Hotela. Ni tu nije kraj: sledećeg dana je za desetak minuta popravio suncobran na plaži koji se pokvario, iako je moju suprugu i kćer mogao uputiti na neki drugi, ispravni, u udaljenijem delu. Bilo mi je neprijatno: nisam navikao niti zaslužio da me služe milioneri. Pa mogao je gospodin Bucko jednostavno da mi da viljuškastu ključ i crevo, zamenio bih ja tuš u kupatilu, nije kraj sveta. Pa šta ako sam platio aranžman? Plaćao sam i u Crnoj Gori pa sam imao slanu vodu iz česme, bez šanse da ljudi iz vodovoda reše problem. I nikom ništa. Ako imaš kantu, sipaj iz cisterne i pij vodu, ako nemaš, crkni, biće drugih turista dogodine.

Sve ovo je prilično duboko uticalo na mene, Zakletog Borca protiv egoizma. Grad u kojem smo bili (i u kojem se još uvek odmaramo u vreme pisanja ovog teksta) je mali, kao i veći broj grčkih turističkih lokacija. Na jednog stanovnika dolazi oko četiri turista u sezoni. Najviše njih je iz Srbije, tako da uveče imate utisak kako ste otišli na Adu Ciganliju a ne u Grčku – na Adi ćete čuti naglaske iz svih delova Srbije, ne samo uz Beograda, u Gradu takođe. Srpske žene će se uveče lepše oblačiti, ovde takođe. Svi će se praviti da su, možda, najvažniji, u Gradu takođe. No, posebno me je fascinirala jedna pojava koja je retka kod drugih naroda koje sam sreo, a tako se nekako lepo razvila u vreme krize devedesetih kod nas. Njena suština je najbolje opisana natpisom na majcama kakve, s vremena na vreme, prodaje ulični prodavac u Knez Mihajlovoj – „Zato što sam na**kana, zato sam i sama“. Naše devojke, a sve češće i mlade mame (jer su to naučile dok su bile devojke), pre bilo kakvog izlaska u grad na svoje lice pored brižljivo nanesene šminke navuku i grimasu koja je mešavina pogleda prezrenja i dosade. Ne znam da li ta grimasa treba da kaže „Sve je ovo za mene bezveze.“, „Ja sam važnija od vas.“, „Sva sam riba.“, „Mene ne možeš iznenaditi.“, „A ni osvojiti.“ ili je to spoj svih ovih budalaština, ali jednostavno je tako. Ja, na sreću, pamtim jedan drugi Beograd, u kojem su devojke imale sasvim normalan izraz lica, za razliku od danas. Kada u autobusu ujutru, dok idem na posao, vidim pedeset takvih faca, dođe mi da se smejem – pa ne možete baš sve biti toliko bitne, prizemljite se!

Muškarci su normalniji – to jest, što su siromašniji to im je i izraz lica običniji. Oni koji imaju para već se odvajaju „Ja vozim bemve!“ pogledom, a više vole da izgledaju blago mrko i ćutiljivo, valjda da bi drugi mislili da su pametniji od njih, a i opasniji.

Takve izraze lica su naši turisti doneli i u grčki Grad. Totalni kontrast u odnosu na vrednice Kćeri Milionerke ovim postaje još jači i naše vrle, lepe, valjda vredne i dobre devojke i majke postaju obični klovnovi u odnosu na šarmantne Grkinje. I onda shvatam, ne bih baš da zvučim otrcano, ali zaista je tako: Kćeri Milionerke su to u duši, ne samo u novcu. Taj novac i taj hotel će znati da cene jer im ga niko nije samo dao, kao na dlanu. Znaće svaku ciglu, pločicu, pomerenu stvar u njemu. A znaće da budu ono najvažnije – žene, sposobne a lepe i normalne, umesto samo lutke kakvih kod nas ima mnogo više na ulici umesto u izlozima.  A naše na**kane devojke će prirodno prići „Ja imam bemve!“ gluposapiensu jer njemu i pripadaju po morfologiji. Verovatno nikada neće imati baš milione, ali će imati pilinge, depilacije, masaže, šminku, „ženu za ovo“, „radnika za ono“, „asistenta za to i to u firmi gde su me zaposlili da budem menadžer za šoping po okolnim radnjama“, a uz to  i praznu dušu koja ide gratis. Ali kakve veze ima? Bitno je da je njima lepo i da će im i deca postati isti takvi debili. Živeli.

Comments are closed.